Adamićevo kazalište

Novodošlo, iz zapadne Europe prispjelo stanovništvo trebalo je kulturnu razonodu, a jedan od vidova takve razonode jest teatar. Bilo je presmiono usuditi se na podizanje zidanog kazališta u gradu koji je mnogo novca izdvajao za izgradnju cesta, nasipao more i počeo graditi Dugi gat (Molo Longo) za luku pred gradom. taj je rizik hrabro podnio Andrija Ljudevit Adamić, osebujna ličnost, poduzetnik, zastupnik u ugarskom parlamentu i svježi riječki patricij. On je godine 1803. konačno odlučio da u Rijeci sagradi teatarsku kuću. Orginalni nacrt za "Adamićevo kazalište" potpisao je sam A. L. Adamić, pa samo na temelju toga potpisa dr. Cvito Fisković tvrdi da je on i projektant istog. Međutim, običaj je bio da se na službenom projektu uz arhitekta potpiše i vlasnik; stoga taj potpis ne mora značiti i autorstvo. Jedino je arhivski potvrđena činjenica da je graditelj tog teatra bio riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi, osoba koja je 1806. naslijedila Antona Gnamba u svojstvu građevinskog inspektora. Defranceschi je kao suradnik A. Gnamba izradio geodetski plan "Nove luke" (sadašnja luka, za razliku od luke u ušću Rječine) i mnogo gradnje u Rijeci, a o njegovim sposobnostima arhitekta najbolje svjedoči mišljenje samog A. L. Adamića koje je izrazio u preporuci, izdanoj kao prilog molbi Valentina Defranceschia za upražnjeno mjesto edila. U toj preporuci između ostalog stoji: "Gosp. Valentino Defranceschi ne samo da ima sposobnosti arhitekta, on je valjan crtač, a iznad svega se preporuča njegova plodnost, marljivost i nadzor nad izvedbama pa budući da je on, na opće zadovoljstvo javnosti, sudjelovao kod izvođenja gradnje novog teatra, pružio je dovoljno dokaza svoje stručnosti i radinosti." Tako laskav sud A. L. Adamića mogao je dobiti samo isproban arhitekt koji ne mora da je projektant teatra, ali je u izvođenju tog projekta njegova uloga arhitekta veoma značajna. Taj je projekt naslika na portretu Andrije Ljudevita Adamića koji je izložen u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci. Adamić tu, s gordošću, u lijevoj ruci drži projekt pročelja teatra, a kažišrstom desne ruke pokazuje na tlocrt. Prema sačuvanoj fotografiji pročelja tog "Adamićeva teatra", učinjenoj neposredno prije njegova rušenja 1883, zgrada je bila izgrađena nešto uža od projektirane a na krovu je izostalo barokno krunište s volutama, vjerovatno pod utjecajem neoklasicizma. Ugovor između općine Rijeka i A. L. Adamića o gradnji novog teatra bio je sklopljen 10. studenog 1803. godine a kazalište je već otvoreno 3. listopada 1805. U arhitekturi je to period baroknog neoklasicizma i predhodnica empirea. Ta je reprezentativna zgrada svojim plemenitim pročeljima oblikovala mali trg na kojemu su se sastajale ulice - Korzo i po teatru nazvana ulica Contrada del Teatro (sada Ulica Rade Končara). Stvorena je scenografija koja je cijelom tom novosagrađenom nizu kasnobaroknih zgrada na Korzu dala određeni srednjoevropski velegradski ton, što se lijepo vidi na jednoj grafici izvedenoj po akvarelu Ch. v. Maijra 1833. godine, na kojoj je, mogli bismo reći, jednim pogledom obuhvaćena "civitas nova" na riječkom Predgradu (Zbirka grafika Pomorskog i povijesnog muzeja Rijeka).

Andrija Ljudevit Adamić bio je svjetski čovjek, putovao je po Europi i nije isključeno da je negdje i nabavio gotov projekt. Za to govori činjenica da je novosagrađena zgrada svojom ogromnom masom začelja naprosto stršala izvan linije nove Ulice Lido (današnja Zajčeva ulica) i zauzimala čitavu današnju uličnu širinu. Obalni potez novih kuća u Ulici Lido određen je bio Gnambinim urbanističkim planom od 1782. godine, dok korups teatra u tom potezu svojim ogromnim gabaritom i obujmom nije djelovao kao sretno ostvarena urbanistička sekvenca. Kako je na kraju XVIII. i u prva tri desetljeća XIX. stoljeća A. L. Adamić (1767 - 1828) bio najutjecajnija osoba u rječkom političkom, industrijskom i uopće gospodarskom životu, mogao je naprosto nametnuti gradskoj općini taj projekt. Dapače, vidjeli smo da je Gnambov najbliži suradnik, a kasnije građevinski inspektor Defranceschi, bio izvođač tog projekta. Znači da predhodno urbanistički plan nije predviđao zgradu teatra na tom mjestu. U razvoju barokne arhitekture u Rijeci značajno je bilo pročelje tog teatra. Ono je nosilo oznake neopladijanskog baroknog klasicizma a, nažalost, kao autentično umjetničko djelo nastalo na osvitu XIX. stoljeća, nije nam se sačuvalo. Taj je teatar u kulturnoj povijesti grada Rijeke odigrao u artističkom i društvenom životu veliku ulogu. U Rijeku su poslije 1805. godine mogle svraćati kazališne dramske i operne družine, tako da se je kazališna predstava, umjesto u improviziranoj drvenoj baraci, mogla gledati u luksuznom ambijentu jednako kao u drugim većim europskim kulturnim centrima. U tom je teatru nakon svršenog konzervatorija ravnao orkestrom Ivan zajc. Uz to u zgradi Teatra bio je smješten Casino, čiji su članovi bili riječki trgovci i činovnici, kulturni sloj građanstva, koji je po svojim interesima usmjeravao politiku Rijeke kao kozmopolitskog emporija. U Rijeku su se slijevali valovi doseljenika od Sarajeva do Tirola, od Češke do Italije, Flandrije i Velike Britanije, a svi su bili ujedinjeni istom željom - bogaćenjem. Koliko je značajan za život lučkog grada bio taj teatar najbolje nam govori činjenica da ga je riječka općina 25. ožujka 1845. godine otkupila od nasljednika i od tada je dobio ime Općinski teatar (Teatro comunale).

Uz upravnu palaču Tvornice šećera i staru Guvernerovu palaču, zdanje riječkog "Adamićeva teatra" treća je monumentalna građevina nastala u tom vremenu "prijelaza stoljeća". Prirodno je da su njene mjere u odnosu na novu arhitekturu građanskih domova neusporedive, isto kao što je na pročelju teatra bio primjenjen stil sveden u gramatičke norme struje vremena u kojemu je građen. Oponašalo se, naravno, u srazmjeri koja stalno struji između metropole i pokrajine, odnosno između Trsta i Rijeke, dva grada s istim statusom slobodne luke. U prizemlju je do prvog kordonskog vijenca bila primjenjena rustika s naizmjeničnim glatkim i hrapavim kvadrima. Uz zidnu plohu i oko otvora ulaznih portala prislonjeni su pilastri i tročetvrtinski stupovi preko kojih prelaze vodoravni pojasevi hrapave rustike. Taj je dio građevine bio pod utjecajem manirističkih sanmikelijanskih rješenja svojstvenih za Veneto, a oživljenih u europskoj arhitekturi u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Srednje pak rizalitno izbočenje okomito je razdijeljeno pilastrima i prislonjenim stupovima koji prelaze dva kata i završavaju ispod gredlja i isturenog vijenca. Nad vijencem je bila uvučena atika, okomito između prozora postavljeni su pilastri s atlantima koji pridržavaju krovni vijenac. Ta vodoravna i okomita podjela plohe pročelja i primjena gigantskog reda govori da je za rješenje likovnog teksta arhitekture bio uzor Palladio, a to posezanje za Palladiem osnovna je oznaka baroknog neoklasicizma u Europi. Ta ambiciozna arhitektura odraz je Adamićeve želje za primjerenom raskoši, za prizorom koji treba učinkovati to pročelje na posjetioca. Ono je harmonična cjelina a ne upadan dekor, riječ je naprosto o pojednostavljenom stilu podobnom novoj građanskoj klasi. Ujedno to dokazujeda je Rijeka na pragu XIX. stoljeća bila otvorena svim europskim uplivima, od kojih je neoklasicizam nama stizao iz Francuske posredno preko austrijskog "Zopf - stila". To je osobito dolazilo do izražaja na rešetki od kovanog željeza na balkonskoj ogradi ukrašenoj ornamentom "beskonačne osmice", svojstvene za rečeni stil.

Gradu je bilo sve teže održavati tu ogromnu zgradu, postojali su problemi sporednih izlaza u slučaju požara, problemi zagrijavanja i osvjetljenja. Nije prošlo ni osamdeset godina od početka njene gradnje a, prema izvještaju gradske komisije, ona više nije odgovarala propisima koji su vladali za kazališne zgrade na tlu Austro - Ugarske Monarhije.

 
mail print