Riječki patricij Ljudevit Andrija Adamić utemeljuje 1821. godine u dolini Rječine malu tvornicu za preradu papira. Kupuje mlin u Lučicama, nasuprot izvora Zvir, ispod Vratnika (Banska vrata) i Trsatske gradine, i u njemu pokreće proizvodnju. Upotrebljavajući vodenu snagu Rječine te krpe od kudjelje i lana kao osnovne sirovine, manufakturni pogon u svojim počecima izrađuje skromne količine papira. Carinski propisi ometaju mu rad, a vlasnik je imao neprilika i s dovodom vode na mlin. Sporio se i s trsatskim samostanom jer je prilazni put sagradio preko fratarske Male Brajde. Potaknut brojnim nedaćama, Adamić 1827. godine prodaje postrojenje poduzetnicima Walteru Craftonu Smithu i Charlesu Meyneru. Mlin se tada sastoji od dviju zgrada, od kojih je jedna bila stambena. Novi vlasnici odmah započinju s modernizacijom te nabavljaju stroj za proizvodnju papira, tada najsuvremeniji u Monarhiji. Tijekom godina reguliran je donji tok Rječine, proširen je pristupni put koji seže do korijena Lujzinske ceste, a 1833. postavljen je parni stroj (prvi u Hrvatskoj i na Balkanu). Čak i poplava Rječine 1852. godine daje povoda za unapređenje. Podignute su i nove zgrade. Tvornica papira tada zauzima istaknuto mjesto među proizvođačima papira u Austrijskoj Carevini, sudjeluje na domaćim i međunarodnim gospodarskim izložbama, dobivajući priznanja za kakvoću svojih proizvoda.

Proširenja izvornih postrojenja i objekata staroga mlina provedena su u prvim desetljećima nakon osnutka tvornice, i danas tvore cjelinu bidermajersko-klasicističkih obilježja. Premda u ruševnu stanju, još se uvijek mogu prepoznati objekti karakterističnih polukružnih otvora u prizemlju, ujednačenih visina te dvovodnih krovišta koja se spuštaju prema izduženim pročeljima s naglaskom na međukatnim razdjelnim vijencima. Izvorni izgled cjelokupnoga kompleksa najbolje se vidi na starim litografijama, uljima i akvarelima budući da je nacrtna dokumentacija krajnje manjkava.

Krajem šezdesetih godina 19. stoljeća tvornički sklop koji se rasprostire u obliku slova L, prateći prirodni tok Rječine, ima četrdeset zgrada i pet parnih strojeva. Komunikacija između zbijenih objekata s uskim unutrašnjim dvorištima teče ispod nadsvođenih prolaza-pothodnika pridonoseći primorskome ugođaju radnoga mjesta domaćih ljudi koji u velikome broju dolaze iz prigrada. S Lujzinskom cestom kompleks je spojen stubištem, gdje su i prijamne zgrade. Uz Rječinu, ispred velike upravne trokatnice te jednokatne portirnice simetrično komponiranih pročelja s balkonom te trokutnom Atikom, uređenje ukrasni perivoj koji je prema vodi zaštićen zidom povijenim u luk. Uskoro se na tome dijelu gradi most radi olakšanja rada te podiže nova brana. Šezdesete i sedamdesete godine bile su godine najvećeg procvata Tvornice papira. Zbog povećavanja opsega proizvodnje postojano je rastao i broj zaposlenih radnika, dostigavši 1872. godine tisuću zaposlenih.

U doba najvećeg napretka i općeg porasta industrijske proizvodnje, tvornica trpi nedaće. Najprije se među radnicima 1885. godine pojavljuje bolest “cunjavina”, slijedi prelazak na preradu celuloze koja se teže nabavljala, zatim katastrofalna poplava 1898. godine, kriza na svjetskom tržištu papira krajem stoljeća te požari početkom stoljeća. Devedesete godine ipak su obilježene novom fazom modernizacije. Osuvremenjeni način proizvodnje papira tražio je izgradnju prostorno zahtjevnijih hala i postrojenja te stoga primjenu novoga tipa konstrukcije kako bi se svladali veliki visinski rasponi. Ti su prostori poslije uglavnom prestrukturirani, uklonjeni ili zamijenjeni novim zgradama, a od parcijalno sačuvane nacrtne dokumentacije nekoliko projekata upućuje upravo na takve zahvate.

Iz devedesetih godina 19. stoljeća sačuvani su nacrti skladišta za otpad te manje strojarnice, osmišljanja riječkih inženjera Venceslaoa Celligoja i Giovannija Learda. Istodobno je izgrađen i novi refektorij, prema projektu istih autora, kao jednoprostorni prizemni objekt s valoriziranim pročeljem. S obzirom na namjenu, predviđeni su veliki prozori i portal lučnoga zaključka sa svjetlarnikom, a površine između otvora upotpunjene su ukrasnim pilastrima. Strojarnica i refektorij imaju izgled tipičan za industrijske objekte iz druge polovice 19. stoljeća te, osim prozorskih nadvoja u opeci, uključuju i oblikovanje pročelja u reprezentativnoj formi te stilski s oslonom na neorenesansu.

Zbog pojačane gospodarske krize Tvornica papira je od 1903. godine u vlasništvu dioničarskog društva. Premda već od 1890. godine programski započinje izrada cigaretnog papira, proizvodnja se potpuno orijentira prema tom artiklu 1910. godine. Tvornica se otada opskrbljuje snagom vlastitih pogonskih centrala, od kojih je najupečatljivija električna centrala izgrađena tridesetih godina 20. stoljeća, i danas prepoznatljiva po svome 85 metara visokom dimnjaku.

U okviru djelatnosti Tvornice papira, 1972. godine proradila je prva i jedina jugoslavenska tvornica parafinskih šibica. Po količini proizvedenoga cigaretnog papira, tvornica 1991. godine zauzima drugo mjesto u Europi, zapošljavajući 1150 radnika. Najveći dio proizvodnje namijenjen je izvozu (80%). Upravo devedesetih godina uslijedila su teška ratna i poratna vremena, gubitak dotadašnjeg tržišta, otpuštanje radnika te, napokon, zatvaranje pogona.

dr.Julija Lozzi-Barković