Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel reagirao je nakon prijetnji i napada na imovinu usmjerenih prema autoru umjetničke instalacije „Spomenika crvenoj Rijeci – samoobrambeni  spomenik“ Nemanji Cvijanoviću i zamjeniku gradonačelnika Rijeke dr. Nikoli Ivanišu.

“Kada smo suočeni s inferiornom i barbarskom rasom kakva je slavenska …ne treba slijediti politiku davanja slatkiša, nego batine.”, rekao je vođa talijanskih fašista Benito Mussolini u Puli 20. rujna 1920. godine

20. rujna 1943. godine, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), čijim je Izvršnim odborom predsjedao književnik Vladimir Nazor, donijelo Odluku o povratku Rijeke Hrvatskoj.

20. rujna 2020. godine u jutarnjim satima postavljena je umjetnička instalacija „Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik“, odnosno zvijezda petokraka pod kojom je oslobađajući Rijeku od fašističkih okupatora poginulo 2800 partizana, 2800 antifašista zaslužnih da nismo ostali „inferiorna barbarska rasa“, nego ostali ponosan narod koji u svojoj slobodnoj državi govori svojim slavenskim, hrvatskim jezikom.

U Hrvatskoj u kojoj je antifašizam polazna kategorija važećeg hrvatskog Ustava koja kaže da je ova Hrvatska u kojoj danas živimo nastala na temeljima antifašizma, u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH, tu je priči o „Spomeniku crvenoj Rijeci“, manje ili više, trebao biti kraj.

No, u toj istoj Hrvatskoj koja se deklarira kao antifašistička zemlja, „Spomenik crvenoj Rijeci“  odmah su zapljusnule osude koje su stigle ni manje ni više nego od članova Vlade. Malo tko je pokušao staviti zvijezdu u kontekst umjetnosti, većina je pričala samo o provokaciji. Nije bilo medija koji se u centralnim informativnim emisijama i na naslovnicama nije pitao čemu zvijezda na riječkom neboderu, unatoč objašnjenju i činjenici da je riječ o umjetničkoj intervenciji i najavljenoj i postavljenoj kao dio programa Rijeke – Europske prijestolnice kulture i pravca Doba moći koji se bavi kompleksnom poviješću Rijeke.

20. rujna 2020. godine u poslijepodnevnim satima na riječkom Korzu, nesmetana ni od koga a najmanje od policije, grupa urlača mahala je crnim zastavama NDH-azije, skandirala “Gazi, gazi crvene!”  i zazivala rušenje, ponavljam još jednom, umjetničke instalacije „Spomenik crvenoj Rijeci“.

24. rujna dr. Nikoli Ivanišu, zamjeniku gradonačelnika Rijeke, liječniku, hrvatskom branitelju u Domovinskom ratu, na hrvatskom su jeziku na fasadi njegove poliklinike ispisane prijetnje jer je javno, na tom istom hrvatskom jeziku u hrvatskim medijima, rekao kako je zvijezda nezaobilazan dio riječke povijesti i kako: „Ne smijemo dozvoliti da nam crnokošuljaši određuju što smijemo, a što ne smijemo u našem gradu“. 

Za razliku od medijskog cirkusa oko postavljanja jednog umjetničkog djela koji je trajajao danima, pokušaj zastrašivanja i uništavanje imovine zamjenika gradonačelnika Rijek ubrzo je postao jučerašnja vijest. Mediji nisu tražili izjave ispred zgrade Vlade, a ministri su valjda  imali drugog posla pa nisu stigli osuđivati napade na nekog tko je, eto, branio tu problematičnu zvijezdu. Možda bi ministri i osudili napad na dr. Ivaniša da ih je netko pitao što o tome misle. Osudili bi kao što i inače osude crnokošuljaške derneke, jasno i ne baš glasno. Taman toliko  da ih  demokratski svijet ne lupi po prstima.

Znaju to i crnokošuljaši pa im nije bio probem na utakmici riječkog kluba bez straha stati ispred fotoobjektiva i kao navijači NK Rijeke pozirati foto-reporteru s osmjeho, u zastaveu koja nije hrvatska i uz transparent na kojem je prekrižena zvijezda. Baš ona iz  „Spomenika crvenoj Rijeci“. I ne samo da poziraju nego tako uslikani, bezbrižni i nasmijani izađu u medijima, na sportskim stranicama na kojima se slavi pobjeda NK Rijeke.

Nisu mediji dizali buku niti oko zastrašivanja Nemanje Cvijanovića, autora “Spomenika crvenoj Rijeci“. Nikoga nije previše uzbuđivalo što mu nepoznati tipovi prijete telefonom i što ga se vrijeđa u škrabotinama po riječkim fasadama. Nitko nije ništa pitao i nitko nije ništa  komentirao.

Ni Nemanjine kolege umjetnici nisu se baš uzjogunili i pobunili što je jedan od njih izložen vrijeđanju i prijetnjama. Nisu se oglasili i pobunili čak ni na izjave o tome kako nam stiže budućnost u kojoj će se politički nepoćudna umjetnost zabraniti.

Vjerujem da je reakcija izostala je je takav scenarij budućnosti gotovo sasvim nevjerojatan. Isto tako, činjenica je da je puno građana, političara i novinara reagiralo, stalo u obranu zdravog razuma i civiliziranog demokratskog ponašanja. Takvih ljudi ima puno, ima nas više nego glasnih neofašisa koji bi zatrli i zabranili sve što ne razumiju i što ne drže svojim. Otprilike isto kao i Benito Mussolini i njegovi sljedbenici za koje smo bili tek „inferiorna i barbarska rasa“ koju treba maknuti s lica zemlje. To nam se nije dogodilo zahvaljujući upravo partizanima, antifašistima, od kojih je njih 2800 dalo život oslobađajući Rijeku koja se tek tada pripojila svojoj  Matici zemlji, Hrvatskoj.  

„Spomenik crvenoj Rijeci“ –  odbačena i nakrivljena, zvijezda na Riječkom neboderu, umjetnička je priča posvećena jednom trenutku u vremenu ali i vječnom Riječkom patriotizmu, posebnom po tome što je uvijek poštivao, prihvaćao i cijenio drugo, druge i drugačije. Od crnokošuljaša ne očekujem da to razumiju. Ali od svih drugih očekujem da da razumiju tko su crnokošuljaši i da, kako dr. Nikola Ivaniša kaže  – ne dozvolimo da nam crnokošuljaši određuju što smijemo, a što ne smijemo u našem gradu.