Riječ je o edicijama tri različita plakata s portretom istog muškarca u punoj figuri. Fotoportreti u smeđem sepija tonu promatrača mogu pripremiti na osjećaj nostalgije, prije nego što uspije, ako u konačnici uopće uspije, odgonetnuti koga fotografije prikazuju. Odgovor na to pitanje dvoznačan je – sam umjetnik pozira imitirajući lik Gabrielea D’Annunzija preuzetog sa starih pronađenih razglednica.

Giovanni Morbin oponaša medij, D’Annunzijev položaj tijela i fizionomiju, relativizirajući oba identiteta. S originalnih foto razglednica ne preuzima D’Annunzijevu uniformu kao snažniju oznaku osobe i pripadajućeg režima. Spajajući estetske i vremenske te odrednice mjesta iz razdoblja nastanka originalnih razglednica i sadašnjeg trenutka, Morbin u meko kuhanoj ‘situacionističkoj diverziji’ ostaje vjeran razigravanju bremenitih povijesnih tema, podsjećajući da si, čak i kada bismo to mogli, ne smijemo dopustiti biti neutralni, pasivni promatrači.

Giovanni Morbin, koji se riječkoj publici već predstavio radom „AutomaTica“ tj. rampama koje su bile postavljene u ulici Pavla Rittera Vitezovića o svom novom radu Dannunzieggiare kaže:
– U rukama držim seriju fotografija, foto razglednica s likom Gabrielea D’Annunzija prikazanog u punoj figuri. Riječ je o stvarnim portretima, a položaj tijela i detalji odaju karakter osobe.
Kulisa ispred koje lik pozira ne otkriva mjesto nastanka fotografije, ne opisuje ga. Prepoznatljiv je samo D’Annunzio, dok se u podnožju fotografije čita riječ Fiume – jedini detalj koji upućuje na lokaciju. Izuzev toga, može se samo primijetiti da se portretirani nalazi ispred zida obraslog bršljanom, na najvišoj stepenici, u unutrašnjem vrtu djelomično popločenim mramorom ili ispred sivih pozadina lako zamislivim na različitim mjestima. Ostaje neraskidiva, u dobru ili u zlu, veza koja ispisuje povijest Vatea i Grada Rijeke, naglašava Morbin i dodaje:
– Ponavljam fizionomiju pjesnika ‘modelirajući’ svoje brkove i kozju bradicu. Puštam ih da rastu i polako ih oblikujem na licu. Snimam vlastiti portret noseći poze Vatea, ne skrivajući se u njemu. Ne kamufliram se, ja sam ja i želim da se to vidi. Razglednice u ruci u meni evociraju slike skrovitih uglova Rijeke koje nastojim naći… Ipak, osjećam, D’Annunzio je ovuda prošao, zaključuje Morbin.

Iznevjerujući očekivanja publike, i kao potrošna reklamna sredstva i kao umjetnički radovi (nepotpisani i nenaslovljeni), plakati su postavljeni na oglasnim pločama i stupovima diljem Rijeke.

Giovanni Morbin rođen je u Valdagnu, Vicenza, 9. kolovoza 1956. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, nakon završenog tečaja slikanja kod Emilija Vedove. Živi i radi u Cornedo Vicentinu. Morbin potpuno napušta slikarski rad nakon serije „Bitumen“, koja je nastajala između 1978. i 1980. godine. Od 1978. umjetnik se posvećuje istraživanju ponašanja, a performans postaje njegovo idealno sredstvo za izražavanje ideja.
Paralelno s radom vezanim za ponašanje, Morbina zanima i stvaranje predmeta za svakodnevnu upotrebu, kojima pridaje vrijednost „alata“ (Strumento a perdifiato, Scultura sociale, DNA, L’angolo del saluto, Prêt-a-porter, Fioriera, EU itd.).
Godine 1993. predstavlja svoj rad „Oblici ponašanja“.
Morbin je i koautor i supotpisnik poetske deklaracije ETICA ESPRESSIVA UNIVERSALE (EEU), objavljene 8. svibnja 1994 u dnevnim novinama „Corriere della Sera“. Iste godine osmišlja „Strumento a Perdifiato“, alat za komunikaciju sa samim sobom.
U studenom 1995 osnovao je UNIVERSAL SURFACE, platformu za sve svoje akcije. Otada se njegovi performansi nazivaju „Hybridizactions“.