Nakon tromjesečne stanke zbog pandemije COVID-19, nastavili smo sa našim vođenim edukativnim šetnjama Rijekom koja je okupila preko stotinjak zaljubljenika riječke povijesti, a ovoga puta prof Theodor de Canziani upoznao nas je sa židovskom baštinom.

Šetnja je započela okupljanjem na raskršću Ciottine i Pomerio ulice,  s mjesta gdje je nekada bila sinagoga koja je nestala u ratnom vihoru.

Posebni odbor Židovske vjerske zajednice u Rijeci raspisao je 1890. godine dobrovoljni doprinos za gradnju židovskog hrama i otkup potrebnog zemljišta, a već godinu dana kasnije sakupljeno je nekoliko tisuća fiorina. U prosincu 1900. godine projekt za budući hram izradio je arhitekt Wilhelm Stiassny iz Beča, a trebao je biti izgrađen u maurskom stilu s kupolom.

U svibnju 1901. godine Židovska zajednica odlučuje povjeriti projekt drugom jednako uglednom autoru, budimpeštanskom arhitektu Leopoldu Baumhornu koji se specijalizirao u projektiranju židovskih hramova, a po čijim je nacrtima riječki graditelj ing. Carlo Conighi u studenome 1902. započeo izgradnju, nakon što je riječka općina 8. listopada 1902. odlučila izdati građevinsku dozvolu. Budući da je dokumentacija Židovske zajednice za vrijeme rata uništena, nije moguće doznati zašto je riječki odbor promijenio arhitekta, ali ako usporedimo oba projekta, možemo reći da su bili na istoj umjetničkoj razini.

U cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja doprinosa za izgradnju te raskošne građevine isticao se riječki odvjetnik dr. Enrico Sachs, koji je cijelo vrijeme pred riječkom općinom zastupao Židovsku vjersku zajednicu i vodio korespondenciju. Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama doznajemo da je u riječkoj Židovskoj vjerskoj zajednici 1901. godine bilo 2500 duša pa je za potrebe tolikog broja vjernika nedvojbeno bio potreban doličan hram. Za gradnju svetog hrama zajednica nije imala dovoljno sredstava te se obratila za pomoć drugima, bez obzira na njihovu vjeroispovijest. Zajednica je ujedno željela voditi računa o tome da posao kod gradnje dobiju riječka poduzeća, pa su se molbom obratili magistratu da također sudjeluje svojim doprinosom. Riječka je općina odlučila kao svoj doprinos ustupiti 70 četvornih metara zemljišta u ulici Zagrad, a u obrazloženju se kaže da će hram u toj ulici biti ukras grada, a riječka se općina želi držati običaja da se pomaže takvim namjerama. Vrijednost ustupljenog zemljišta riječka općina procijenila je na 4200 kruna, a riječki guverner Ladislav Szapary odredio je da se za gradnju židovskog hrama iz njegove privatne blagajne isplati 2000 kruna kao pomoć. Građevina je vrlo brzo napredovala, tako da je Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku općinu da je izgrađen novi hram, pa se moli uporabna dozvola, jer je početak svetkovina židovske Nove godine tada padao na 22. listopad.

Baumhorn je vrlo uspješno spojio elemente romanike i gotike s maorskom dekoracijom. Koristeći se panonskom arhitekturom, spojio je domišljatost kamena, opeku i žbuku, izgradivši lijep i reprezentativan te funkcionalan hram – riječku sinagogu.
Ovu velebnu građevinu  nacisti su zapalili 25. siječnja 1944. godine. Ona je djelomično izgorjela, spasio ju je prolom oblaka. Izgorjela je jedna strana krova, a unutrašnjost je bila devastirana te opljačkana. Nakon II. svjetskog rata, krajem 1948. i srušena, čime je naš je grad osiromašen za jedno nenadoknadivo autentično umjetničko djelo Lipota Baumhorna.

Nakon povijesne priče o srušenoj sinagogi, šetnja je nastavljena prema Ulici Ivana Filipovića 9 (nekada Via Galvani) gdje se nalazi „druga“ riječka sinagoga – Mala ortodoksna sinagoga. Sagrađena je 1930. godine, autori su Vittorio Győző Angyal i Pietro Fabbro. Izgrađena je bez ukrasa i simbola na pročelju kao jednobrodna longitudalna građevina modernističkog duha, s elementima mediteranskog utjecaja i asocijacijama na art déco kao što su prozori sa stupnjevito-piramidalnim završecima i reljefnim motivom Davidove zvijezde iznad njih. Asimetričnog je pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle.
Unutrašnjost bogomolje podijeljena je na pretprostor i dio namijenjen obredima u tri djela, s tri prozora na bočnoj strani zgrade. Galerija na balkonu zamišljena je kao prostor s posebnim ulazom iz kojeg su obred pratile žene „esrat naschim“. Unutrašnjost je skromno ukrašena, vijencem ispod samog krovišta i stiliziranim vegetativnim reljefom ispod razine prozora.

Ona je jedna od ukupno tri sinagoge u Hrvatskoj koje su preživjele razdoblje Drugoga svjetskog rata. Svečano je otvorena 2008. godine nakon višegodišnje temeljite obnove tijekom koje je građevini vraćen prvotni izgled. Novost je decentna staklena pregrada na balkonu, postavljena kako bi se taj prostor mogao upotrebljavati za razne društvene i kulturne sadržaje. Iako malenog zdanja, sinagoga je veliki spomenički značaj za grad Rijeku te je ujedno i sjedište riječke Židovske općine.
Nakon što nas je Theodor upoznao sa arhitekturom male sinagoge, dočekale su nas predstavnice Židovske zajednice, dr Vivian Špacapan i prof Rina Brumini – autorica knjige „Židovska zajednica u Rijeci“, koja nas je upoznala sa tradicijom židovskog naroda. Tradicija obilježavanja Europskog dana židovske baštine počela je u Rijeci 2017. godine, a cilj je predstavljanje židovske kulture kako bi se građani s njom upoznali, s naglaskom na zajedništvu. Židove nazivaju narod knjige, ali su isto tako narod koji priča priče, čovjek je najveća priča ikad ispričana, u svakom narodu preko priče prenosi se tradicija. Rina Brumini provela nas je zanimljivim izlaganjem kroz stoljeća i burna vremena, od prvih pisanih tragova prisutnosti Židova u Rijeci u XV st. pa sve do današnjih dana. Pored povijesnih podataka doznali smo i o religijskim običajima i tradiciji.

Imali smo priliku vidjeti obredne predmete – svijećnjake za Šabat koji su uvijek u paru. Sedmokraki svijećnjak Menora i Hanukija, svijećnjak sa devet krakova koji se koristi pri proslavi praznika Hanuka – ponovnog posvećenja Hrama te kalež za vino koji se koristi pri izgovaranju blagoslova za Šabat.

Šabat, subota, sedmi dan u tjednu, dan potpunog odmora kada je zabranjen svaki rad. Vrlo je vjerovatno da slavljenje subote (Šabat) potječe iz Mezopotamije. Židovi ističu kako je riječ „svet“ (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Da je šabat uistinu posvećeno vrijeme može se osjetiti već u petak, na samom njegovu početku, koje počinje molitvom i popodnevnom službom “dobrodošlice šabatu” i večernjom molitvom, koja slijedi nakon zalaska sunca. Svetost šabatu daje se kidušom, blagoslovom i obredom nad kruhom i vinom, prvo u sinagogi, a zatim se ponavlja u domu prije večere.
Središnje je mjesto u sinagogi tabernakul, odnosno svetohranište (Aron ha-kodeš), u kojem se čuvaju sveti spisi (Tora). U sredini je sinagoge propovjedaonica s koje se čita Sveto pismo i propovijeda. Ispred tabernakula je vječno svjetlo i sedmerokraki svijećnjak Menora.
Zavjetni ormar – Aron ha Kodeš uvijek je orijentiran prema Jeruzalemu (ovdje je istočno), a zaklanja ga Parohet, posebno ukrašena zavjesa koja, simbolično štiti, zaklanja i dijeli Svetinju od fizičkog svijeta. U sinagogi parohet je najveći i najraskošniji dekorativni predmet. Tu se nalazi svici Tore – Sveta knjiga Židova koja predstavlja Božje zavještanje židovskom narodu i sadrži Božje zakone po kojim se pravovjerni Židovi moraju ravnati u svom religioznom i etičkom ponašanju. Svitci Tore presvučeni su plišanom navlakom na koju se nanosi Tas – metalna ukrasna ploča štit Tore na kojem je ispisana uputa za koje praznike će pojedina Tora biti „čitana“. Pokraj Tore stoji Jad – ruka s ispruženim prstom – kazalo – koje se rabi pri čitanju Tore, budući da se redovi ne smiju dodirivati prstima.

Zahvaljujemo se Rini Brumini na iscrpnom izlaganju i profesionalnosti, Vivian Špacapan na susretljivosti te Židovskoj zajednici na gostoprimstvu što su nam omogućili slobodan ulaz u njihovu bogomolju.

Koristimo priliku da najavimo novi susret, u sklopu obilježavanja Dana Svetog Vida – zaštitnika našega grada, za subotu, 13. lipnja 2020. godine u 10 sati na Molo Longu kod Terminala. Tom prilikom prošetat ćemo uz more i osvrnuti se na gradske vizure uz povijesne priče našeg rječitog Theodora – Portret grada Rijeke.

Korišten materijal:
Radmila Matejčić, Kako čitati grad, 2007.