Sve značajno u našem vidokrugu dobilo je osvrt na njegov nastanak, značaj i zanimljivosti vezane uz njega. Ovaj je đir prezentirao: Civitas nova. Kad je Rijeka u 18. stoljeću krenula u širenje van svojih stoljetih gabarita, postojeći grad je prozvan Città vecchia po fiumanski Cittàvecia (Stari grad) i to je ime zadržao do danas (jer je i danas to) a novi su nazvali Civitas nuova (Novi grad). Kako je u njemu bilo mnogo nacionalnosti upotrijebili su latinski izraz (danas bi to bio engleski), tada internacionalni jezik u upravi, administraciji, crkvi, pravosuđu, fakultetima itd. Od tog 18. stoljeća u Rijeci je niknulo toliko novih dijelova grada da niti jedan ne možeš više nazivati tim imenom, pa se je taj naziv izgubilo.

Srednjovjekovna Rijeka bila je malo mjesto, još 1788. opasano visokim zidinama (Bakar, Lovran, Kastav itd. bili su veći i značajniji). Njezin izrazito povoljan geografski položaj, industrijska revolucija i osobito nastanak parobroda uvjetovali su da se je počela ubrzano razvijati. U potrazi za biznisom i boljim životom (jedno ne ide bez drugog) u grad odasvud doseljavaju mnogi. Austrijski velikodostojnici u čijim je rukama grad, uviđaju da više nema potrebe da su gradovi opasani zidinama koje sprečavaju njihova širenja. Procjenjuju da više nema opasnosti od ratobornih plemena, barbara i njima sličnih, najviše su usredotočeni na oslabjele Turke, pa ruše gradske zidine oko Beča, naređuju da se to isto uradi i u Rijeci. Mnoge kuće na današnjem Korzu dio su tog nekadašnjeg zida u kojem su izbušili prozore, vrata.

Pravoslavna crkva svetog Nikole

U Rijeku se je 1768. doselilo 16 obitelji veoma bogate srpske zajednice, zvanih “Sarajlije”. Bogatstvo su stvarali trgujući između Orijenta (Bizanta) i Beča. Njihove učestale molbe da im se dodjeli mjesto za izgraditi pravoslavnu crkvu s pripadajućim centrom uvijek su perfidno zaobiđene, odugovlačilo se je s dogovorima prolongirajući termine. Jednog, za sve ljepog dana, došao je austrijski velikodostojnik u posjetu Rijeci. Kočija je zastala pred gradskim vratima. Iskoristili su prigodu, prišli mu i obratili mu se sa zamolbom da pripomogne u pronalaženju mjesta za njihovu bogomolju. A on diplomatski: “Neka netko od vas podigne ovaj kamen koji se je ispriječio na podu i baci ga”. Ne sluteći ništa, najjači uvijek se probije prvi, zgrabi kamen, zamahne rukom i odbaci ga doista daleko. Od svih mjesta koje je imao pred sobom, što ga nije bacio daleko u more. Vladar im reče: “Evo tamo si napravite crkvu!”

Ne samo on, ja, svatko od nas u istim okolnostima bi isto postupio. Nećeš valjda okupljenima kamen baciti na glavu ili na kuću, već ga vratiš moru koje ga je tu izbacilo. A to je predvidio velikodostojnik.

Mit ili stvarnost to bacanje kamena u more? – učestalo se postavlja pitanje. Figurativno može proći. Priča je to koju uporno ističu pravoslavci prilikom predstavljanja istorije hrama, kod svakog upoznavanja s pravoslavljem u Rijeci i na Sušaku navodeći da je to (ne=djelo) počinio guverner.

Bilo kako bilo, Carsku dozvolu zajednica je dobila 10.09.1785. od cara Josipa. Temelj crkve postavljen je 10.4.1788. Dovršena je 1790. Tu baroknu crkvu čija vanjština ničim ne odaje konfesionalnu pripadnost, projektirao je 1787. riječki arhitekt Ignazie Hencke, čije ime danas nosi ulica koja prolazi ispred nje. Crkva danas posjeduje veću zbirku ikona iz 18. stoljeća donesenih iz Bosne i Vojvodine.

Riječki pravoslavci prionuli su nasipavanju mora koje je tada dopiralo do današnjeg Korza. Izgradili su reprezentativni pravoslavni centar s hramom, pomoćnim prostorijama, trgovinama itd. Uz sjevernije suko crkve postavljeni su dućani, još danas u funkciji. Njih je arhitekt Slocovich početkom XX. stoljeća preoblikovao u izrazito secesijskom duhu.

Tako je još jedan bačeni kamen postao značajan u sakralnoj povijesti Rijeke. Onaj na raspelo crkve sv. Vida dobio je počasno mjesto u katedrali. Ovoga nisu izronili ali je događaj izronio da je bacanje kamena (kamenovanje) bilo u modi još od epizode Davida i Golijata. Nažalost i danas je još uvijek u nekim zemljama primitivnih stanovnika.

Nasipavanje mora, gradnja respektabilnog novog grada

Uočavam nešto jer ništa nije slučajno. Mit o “bačenom kamenu” plasiran je proračunato s vizijom razvoja grada, čudim se kako to nije uočeno, nego se interpretira kao da su pravoslavci bili nepoželjni (kome su bogati nepoželjni?). Druge vjerske zajednice imale su svoje prostore unutar grada bez problema. Ali pravoslavci su bili financijski moćni da mogu isfinancirati, pokrenuti gradnju u moru, dobiti veliki prostor kakvog u gradu nije bilo, usput vlast će udobrovoljiti neuki narod za nasipavanje koji je uvijek anti raspoloženja, protiv svega novoga. Promatraš li tokove novca razotkriješ mnogo što šta. U ovaj nasipani dio mora biti će uloženi i oplođeni golemi novci, grad će debelo prosperirati sa svime izgrađenim, da ne kažem da će kasnije Ciotta snažno gurati nasipavanje. A tih 16 familia ma koliko brojne i bogate bile nisu mogle nasipati koliko im je bilo potrebno bez sveopće pomoći / 5 godina nakon dobivanja dozvole tamo već leprša crkva!?! (ovo su moja zapažanja, Theo nije ulazio u to).

Nastupilo je intenzivno nasipavanje, proširivanje kopna na uštrb mora. U idućih 20 godina nastati će novi poluotok. Grade se redovi kuća s današnje južne strane Korza, kojeg nazivaju Civitas Nova (Novi grad, pandam Starom gradu).

Prve izgrađene građevine bile su mesnica s klaonicom i ribarnica. Da se miomirisi ne šire zatvorenim gradom i prevencije radi jer imali su spoznaje o nastanku i prenošenju zaraznih bolesti koje mogu prouzročiti pokvareno meso i riba.

Na tom novostvorenom dijelu Rijeke stvorenom nasipanjem mora tijekom 19. stoljeća, osmišljenom kao elitna četvrt namijenjena modernom razvoju grada, luke, pomorstva, uslužnih i vitalnih djelatnosti, izgradili su reprezentativne građevine kojima se i danas ponosimo: Gradsku tržnicu, kazalište, brojne poslovne prostore, velebne građevine s bogatim pročelnim dekoracijama, otmjena zdanja koja nas arhitektonski zadivljuju. Nesumnjivo biti će to veoma frekventno mjesto u samom centru grada, sve blizu, pa će postizati velike najamnine. Imućnije (i informiranije u planove) osobe, veleposjednici tog doba grade velike zgrade sa svrhom najma poslovnog i stambenog prostora. U tome ističu se najuspješniji gradonačelnik Rijeke ikad – Giovanni de Ciotta (r. 1824 – 1903. gradonačelnik od 1872. – 1896. ) unuk najistaknutije osobe grada 19. tog stoljeća – Andrije Ljudevita Adamića (izvorno: Andrea Lodovico de Adamich) s nekoliko velikih zgrada (slika 2) i najbogatiji Slovenac ikad, Josip Gorup (ima najveličanstveniji mauzolej na Kozali, djelo Ivana Rendića) uz ostalo sagradio duplu zgradu do današnjeg parkića s Zajčevom statuom, između kazališta i place ali i druge osobe.

Bili su to vrlo imućni građani potaknuti idejama javnog dobra i općeg napretka, preuzeli ulogu dobrotvora ulaganjem (ne poklanjanjem) vlastitog kapitala u izgradnju hotela, stambenih zgrada, banaka, škola itd.

Zavirimo u neka remek dijela graditeljstva na tom području:

Palazzo Bacich
Novije generacije znaju je kao Transadria (u doba Yuge od 1947. = Transjug). (Slike 3 i 4). To monumentalno zdanje na rubu riječke Rive s glavnim pročeljem okrenutim moru sagrađeno je na mjestu četiriju srušenih trošnih kuća. Projektirao ju je arhitekt Giuseppe Farkas (Giuseppe Brozovich) 1912. Izgrađena je 1914. godine. Ta velebna građevina zadivljuje svojom reprezentativnom vizurom. Sve tri strane pročelja su joj iste.

Obitelj Baccich obogatila se je trgovinom drvetom. Ovo veliko zdanje jedna je od upečatljivijih povijesnih zgrada, građena za stanovanje, ali i za najam poslovnog prostora. Tu je bio ugostiteljski lokal (Caffe Miramar, pivnica, tzv. američki bar), osiguravajuće društvo, pomorske agencije itd.

Do Palazzo Baccich (u njenom nastavku prema kazalištu) je danas ostakljena zgrada (sl. 5). Izvorno nije bila takva. Na nju je tijekom drugog svjetskog rata pala saveznička bomba, dobrano je urušila pa je ovo stakleno zdanje nadograđeno na njene ostatke.

Casa Brown
Preko puta Palazzo Baccich je mađarska familija Brown Birrò 1906. izgradila svoju palaču. Arhitekt je bio glasoviti Rubinich, nažalost bespotrebno pogubljen nakon oslobođenja. Palača je u stilu baroka, lijepih dekoracija s altanama, povišenim i zatvorenim balkonima (sl. 6).

Danas je u njezinom prizemlju Galerija Juraj Klović i Sushi rastoran a u njoj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ima sjedište.

Nekoliko koraka dalje, na kraju tog bloka kuća, smjestila se je najneobičnija zgrada po fasadnoj dekoraciji, veoma neobičnoj, koja zaokuplja veliku pozornost i znatiželju svakog prolaznika:

Casa Turca
Ili po naški Turska kuća (sl.7) koju neki još nazivaju: Palača Bartolich-Gelletich-Nicolaides, prema vlasnici Riječanki Antoniji Bartolich Gelletich, udovici kapetana Tommasa Gelleticha koja se je 1891. udala za dvadeset dvije godine mlađeg turskog i grčkog konzula Nikolakija Nikolaki Effendija de Nicolaidesa. Taj Grk rođen u Istambulu dopao joj se je (ništa neobično) ali i ona (zlobnici kažu njeno bogatstvo pokojnog supruga) njemu pa je nastala idilična i vrlo uspješna doživotna veza.

Danas (svo troje spomenutih) počivaju u prekrasnom mauzoleju (doduše nezasluženo zapuštenom) na groblju Kozala odmah iza centralnog križa, dekoriranom od legendarnog kipara Ivana Rendića.

Ona će velikodušno dati izdašna sredstva a on od otomanskog sultana izvući još dodatna da palača bude dostojno tursko predstavništvo. Izgrađena je 1879. na križanju ulica pored glavne riječke tržnice. Godine 1906. na dotad jednostavnoj građevini podignut je četvrti kat i potkrovlje te redizajnirano pročelje u tada pomodnome orijentalnom stilu pod vodstvom arhitekta Carla Conighija.

Kuća prezentira egzotičnost orijenta. Na njoj je preko sto natpisa na četiri varijante arapskog pisma (nastalik, sulus, kufi i tugrai) s vidljivim utjecajem arapske arhitekture i umjetnosti u arhitektonskom oblikovanju. Na pročelju se nalaze prikazi ljudskih figura, ženskih i muških glava. Jedinstveno je po crveno-žutim horizontalnim prugama i stiliziranim geometrijskim ornamentima. Na balkonu istočnog pročelja koji gleda na tržnicu i kazalište, često bi sjedio Nicolaides s turbanom na glavi. Prosudite sami zašto se je tako ponašao.

Obilježja Turske kuće svjedoče multikulturalnoj i multietničkoj Rijeci u kojoj su djelovala čak dvadeset dva (22) konzulata.

Paviljoni tržnice i ribarnica
Paviljoni riječke tržnice (sl. 8) izgrađeni su u razdoblju od 1880. do 1881. za vrijeme historicizma prema projektu Izidora Wauchniga, inženjera Gradskog tehničkog ureda. Kao i mnogo toga u gradu, njih je investirala Ugarska a da istovremeno u svojem glavnom gradu, Budimpešti, to nije imala. Sva ta obilna ulaganja znatnih materijalnih i financijskih sredstva pokazatelj su koliko joj je bilo stalo do Rijeke, tada njihovog drugog grada po svemu.

Dvije jednake građevine paviljonskog tipa nastavljaju se na ribarnicu, sve tri postavljene su jedna iza druge u duljoj osi simetrije. U unutrašnjosti su visoke prostorije s prodajnim boksovima. Prvom je paviljonu dodan kat 1971. a drugom 1974. do kojih se dolazi nutarnjim stubištima.

Paviljone karakterizira željezna konstrukcija. Vanjska bočna pročelja su zidana u donjem dijelu sa staklenim plaštem u željeznim okvirima u gornjem dijelu. Takvi su bili suvremeni konstrukcijski trendovi tog doba. Ulazna pročelja podijeljena su na tri registra. Sva su prepoznatljive zelene boje.

Ribarnica iznikla je na mjestu stare ribarnice (peškarija po domaći) koja je bila izgleda crkvice. Tu staru projektirao je arhitekt Dessepi. Nova (sl. 9 i 10) je sagrađena 1913. s četiri tornja, bogato je dekorirana biforama, kutnim elementima, kapitelima na stupovima, afroterijama, dekorativnim vazama izvana i iznutra s elementima koji prikazuju što se sve može unutra kupiti, ribe i druge morske nemani. Iznutra ima i matronei, gornji dio, u kojem se je isto trgovalo jer je bila velika ponuda ribe. Do njega se dospjeva stubištem u JI kutu paviljona. Projektirao ju je arhitekt Carlo Pergoli.

Kazalište i Palazzo Modello
Današnji HNK Ivana pl. Zajca, otvoren je 3. listopada 1885. izvedbom Verdijeve Aide i Ponchielijeve Giaconde. Najprije se je zvalo Teatro comunale, poslje Teatro Verdi. Najviše predstava bilo je na talijanskom jeziku, nešto i na njemačkom. Nakon oslobođenja mijenja ime u Kazalište Ivan Zajc i uvodi (i) hrvatski jezik. Neke predstave su na talijanskom, sve do danas. Upravo ovih dana je u Muzeju grada Rijeke u Palači šećera otvorena izložba “Klimt i daleki istok”, u kojoj su pored ostalog prikazane stropne slike iz kazališta. Vrijedi pogledati izbliza. Preporuka!

Palazzo Modello
Adamićevo kazalište otvoreno je 3.10.1805. a srušeno 1883. jer više nije udovoljavalo novim postroženim sigurnosnim pravilima Monarhije. Na tom mjestu 1885. Helmer i Fellner iz Beča koji su gradili kazalište (Teatro Verdi) usput su izgradili reprezentativnu Bankovnu palaču. Danas je ona poznata kao Palazzo Modello, većini poznatija kao Circolo (Sl 8).

Casa Rossa (Crvena kuća u prijevodu – sl. 11) je na samom kutu ulaska (ušća) Mrtvog kanala u Luku Baroš, tj. more. Nazvana je tako zbog prepoznatljivosti po fasadnoj opeki jarke crvene boje. Projektirali su je arhitekti Conighi i Celligoi. Bila je najveća zgrada tada. U njenom dvorištu bilo je Dopo lavoro u koji su radnici nakon iscrpljujećeg rada dolazili na relaksaciju (č. zapiti dio dnevnice). Danas je u njoj otmjeni restoran čiji je Rade Šerbeđija učestali gost.

Jedno tužno, zabrinjavajuće saznanje. Ionako je sve čime povijest povezujemo sa sadašnjosti takvo. Geodeti ili tko i kako već su izmjerili da je Casa Rossa i cijelo područje tržnice za tih preko 140 godina od nastanka do danas, potonulo za više od metra. Tako za vrijeme juga i obilnih kiša sve okolne ulice, tržnica i zgrade budu danima poplavljeni (Sl 12). Prilaze im po priručnim skelama u visokim čizmama.

Via del Lido
Via del Lido je današnja ulica Ivana Zajca koja je odjelila te velebne građevine 19. stoljeća prolazeći između njih (Pravoslavnu crkvu od Palazzo Baccich, Palazzo Modello od Place i Kazališta). Bila je to najprometnija ulica u Yugi dok nije izgrađena zaobilaznica. Onda kao i danas zadovoljila je sve prometne kriterije, apsolvira enormni priliv vozila. A izgrađena je kada su njome prolazile dvije, tri kočije dnevno, kada automobila nije ni bilo. To nedvojbeno govori kakvu su viziju imali ljudi tog vremena. Osmislili su sveobuhvatan plan za urbanizaciju, gradili nove zgrade i prometnice a ispod njih ono što se ne vidi, “Acquedotto Ciotta” moderni vodovodni i kanalizacijski sustav, dovršili ga 1891. godine. Živjeli su i odricali se za razvoj grada. Legenda o “Odbačenom kamenu” nije slučajna, svjesno plasirana, što više – odigrana, sve upućuje na to.

BONUS
Jedna zanimljivost, kuriozitet, vezan uz sve te mega građevine Civitas nove i drugdje. Njih oplahuju četiri ulice različitih imena. Koju će adresu u dokumentima imati njihovi stanovnici?

Stanari tih zgrada ulaze kroz isti ulaz a vode se na četiri različite adrese! Kako to?

Promotrimo Gorupovu zgradu između kazališta i tržnice, sagrađenu 1881. Uz njezinu sjevernu stranu prolazi Verdijeva ulica, južnu Zagrebačka, istočnu Matačićeva i zapadnu Trnina. Isto je s Casa Rossa, Kazalištem i svim drugim zgradama samo su imena ulica drukčija. Sve one iznutra su šuplje s centralnim dvorištem iz kojeg vode stubišta. Do njega se stiže prolaskom kroz portune koji su na više strana kuća, dakle u različitim ulicama. Ulaze u zgradu otvara isti ključ, danas ista šifra. Uglavnom adresu određuju prozori sobe dnevnog boravka ovisno na koju ulicu gledaju. Problem su oni na kutovima jer gledaju na dvije strane. Imaju neki model kako to rješe. Sad poštar ima problema pa sandučiće postavljaju na stubišta koja vode prema stanu.

Možda je zabavno ali nije bezazleno, pogotovo danas kad je velika trgovina s nekretninama, kada neki te prostrane stanove s visokim stropovima nastoje podijeliti u dva, apartmanizirati i sl. Nedavni slučaj je jako indikativan. U prizemlju Gorupove zgrade je bila Brodokomercova prodavaonica (slika 13), počinjala raditi u 6,00. Zbog položaja na samoj placi bila najprometnija u gradu (i to su uspjeli upropastiti). Imala je ulaz s zapadne strane tj. iz Trnine ulice (to vam je jedina ulica u gradu bez stanara). Plodine kupuju tu trgovinu, preuređuju, osvježavaju interijer i zakreću ulaz oko kuta tako da će sada on biti sa sjeverne strane iz Verdijeve. Obnova je gotova, treba registrirati butegu da krene biznis ali Trgovački sud ili tko već, to nije mogao učiniti jer u kupoprodajnom ugovoru joj je adresa u drugoj ulici od navedene u spisima (iako se radi o potpuno istom prostoru). Izgubili su dosta vremena dok nisu ishodovali brojne potvrde da mogu proraditi. Naježim se koje su sve institucije morali posjetiti.

Komparacije radi. Primošten je nekada bio otok udaljen kojih 20 m od kopna. Svakodnevno su vjernici dolazili na mise, propješaćivši kroz oko metar duboki plićak i bili mokrih hlača, gaća i haljina. Onda je svećenik odredio: “Umjesto limozine svatko mora sobom ponijeti kamen i baciti ga u plićak”. To nasipavanje da se premosti prolaz (kanal stručno) trajalo je godinama. Koliko je vremena trebalo da se u Rijeci izgradi velebna pravoslavna crkva sa popratnim prostorima u moru? Nešto fali u toj priči…

(Tekst i fotografije: Fred Demark)