Okupili smo se u parku ispred zgrade bogate povijesti, današnjeg Kliničkog bolničkog centra Rijeka u Krešimirovoj ulici, a nekad Vojno-pomorske akademije čija je gradnja započela 22. svibnja 1855. godine. Ova predivna impozantna zgrada sa svojim ogromnim parkom kao sklop u urbanističkoj strukturi moderne Rijeke tvorila je rajon sam za sebe. Sklop smješten uz samu obalu, odijeljen od nje bivšim Korzom Deak u sadašnjoj Krešimirovoj ulici, imao je sve uvjete za mornarički obrazovni zavod najvišeg stupnja. Međutim, izgradnjom željezničke pruge Sv. Petar – Rijeka 1873. godine i državne željeznice Karlovac – Rijeka, zgrada Akademije je, zatrpavanjem širokog platoa za vozni park i željezničku stanicu, bila odvojena od mora pa je lučica za akademijine brodove bila pomaknuta za jedan kilometar zapadnije. Činjenica da je sklop Vojne pomorske akademije bio udaljen od mora, nije utjecala na rad škole, veća je bila korist što su njeni pitomci u riječkoj luci imali priliku vidjeti domaće i strane brodove i učiti se pomorstvu na licu mjesta. Propašću Austro-Ugarske Monarhije, ta je Akademija prestala s radom te je od 1931. do 1933. godine iz starog špitala u nju završeno preseljenje Bolnice sv. Duha, sada Kliničkog bolničkog centra. Zgrada je spomenik neogotike, građena u obliku potkove. U četiri etaže sadržavala je kapelu, 19 učionica, 164 stambena prostora za 100 pitomaca te prostorije za nastavnike, nadzornike i poslugu. Projektant je bio inženjerijski bojnik Vincenz Poradowsky von Korab.
U parku se nalaze stoljetna stabla, a u sklopu fontane ističe se skulptura Hygia, hrvatskog akademskog kipara, slikara i profesora Zvonka Car rodom iz Crikvenice, koju je u znak zahvalnosti za uspješno liječenje poklonio dr. Kučiću.

Šetnja je nastavljena kroz bolnički kompleks prema Zatvorenom prolazu i Ulici Braće Branchetta gdje se danas nalazi Učenički dom Kvarner i Medicinska škola (do 2015. godine tu je djelovala Strojarsko brodograđevna škola za industrijska i obrtnička zanimanja).

Godine 1913. izrađen je nacrt za zgradu današnje škole. Ona se nadovezuje na nekadašnju zgradu vojarne Financijske policije izgrađenu 1894., (danas Učenički dom Kvarner). Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu. Dah mađarske građevinske tradicije osjeća se, osim u visokom i strmom šatorskom krovu i u težnji ka bogatijem pročelju reljefnim ukrasom. Stilizirani cvjetovi utkani su u fasadnu dekoraciju. Najreprezentativniji dio zgrade je potkrovna etaža koju krasi šest figuralnih reljefa u prirodnoj veličini. To su simetrično raspoređene alegorijske figure raznih grana privredne djelatnosti Rijeke, iz čijih je prihoda Financijska policija trebala kontrolirati poreze koji su se slijevali u mađarsku državnu blagajnu. Ženske alegorijske figure predstavljaju: električna energija – žena s dijelovima stupova dalekovoda; trgovina, rafinerija, luka – žena drži sidro nad bačvom (barel nafte) i kaducej; poljodjelstvo i stočarstvo – žena sa snopom žita i srpom u ruci, a uz nju ovan. Muške figure predstavljaju: pomorski i kopneni promet – mladi mornar s modelom jedrenjaka, veslom i krilatim kotačem; rudarstvo – brkati sredovječni muškarac u rudarskoj odjeći s lopatom i svjetiljkom; metalurgija – snažni mladić uz nakovanj s čekićem i zupčanikom.
Zgrada dugo nije bila u funkciji zbog skorog sloma Austro-Ugarske Monarhije. Tek nakon Drugog svjetskog rata 1947. počinju pripreme za otvaranje specijalizirane škole brodograditeljske struke i uz nju odgovarajućeg doma pa su 14. ožujka 1948. godine svečano otvoreni Vojno-industrijska škola i dom.

Pedesetak metara poviše Medicinske škole nalazi se zgrada današnjeg Medicinskog fakulteta.
Zgrada predstavlja donaciju braće Branchetta, Antonia i don Constantina, bogatih riječkih trgovaca, koji su gradu ponudili namjensku donaciju kojom bi se izgradio novi suvremeni Dom ubožnice (čije su se dotadašnje prostorije pokazale skučenim). Porijeklo Milosrdnog doma ubožnice braće Branchetta tijesno je povezano uz porijeklo Gradske bolnice osnovane već u 16. stoljeću koja se od 1572. javlja pod imenom Bolnica Sv. Duha (Ospedale dello spirito Santo).
Uz bolnicu se nalazi i ubožnica za starce, siročad i nahočad, koji se 1880. kao Opći sirotinjski zavod (Instituto generale dei poveri) odvaja od Gradske bolnice. Početkom 20. st. prostorije ubožnice pokazale su se skučenima, a bolnica osjeća potrebu za povećanjem bolesničkih soba.
Ideja da se riješi problem bolnice izgradnjom novog Doma ubožnice bila je jedinstvena prilika da braća (koji su bili neoženjeni i nisu imali kome od potomstva zaviještati toliko nasljedstvo) iskažu svoju darežljivost i patriotizam prema gradu Rijeci.
Donatori Antonio i don Constantino odlučili su da još za života korisno usmjere svoju donaciju za konkretne potrebe Rijeke pa su 29. kolovoza 1903. ponudili općini iznos od 460.000 kruna potreban za izgradnju novog Doma ubožnice i kapele, u kojoj se preciziraju obostrana prava i obaveze. Zaključeno je da će novi Dom ubožnica dobiti ime “Braća Branchetta” misleći i na njihovog brata Giacoma. Otkupljeno je zemljište smiješteno na lokaciji “Nad Lazaret”, a na terenu ex Pongraz. Raspisan je natječaj za gradnju Doma ubožnice s time da u njemu bude mjesta za 200 osoba i da bude izgrađena tako da se može povećati za još 100 štićenika. U ubožnici trebaju biti četiri odjela za 70 muškaraca, 70 žena, 30 dječaka i 30 djevojčica. U okviru Doma treba postojati i kapela, prostorije za administraciju, bolesničke sobe i stan ravnatelja. Arhitekt Carlo Pergoli je na zgradi Doma dokazao svoj talent i likovnu kulturu ostvarivši s malo sredstava najbolje što se u to vrijeme moglo postići primjenom armiranog betona, željeza, stakla i kamenog bunjata. Pročelje je projektirao funkcionalno, bez velikog dekora. Četiri vertikalno isturena dijela zgrade naglašavaju dispoziciju unutrašnjosti koju je Pergoli izvanredno riješio – odvojivši muški od ženskog odjela koji su vezani jedino zajedničkim atrijem i kapelom. U kapeli koja je kasnije adaptirana za auditorij, zadržao je elemente historizma, dok iz pročelja i cijele zgrade izbija poruka koja opravdava naziv projekta “Zrak i svjetlost”. Zgrada impozantno stoji na uzvisini parka i k njoj vodi široka aleja kestenova, a sve to i danas upućuje na opredjeljenje k suvremenom i naprednom…
Nakon useljenja u Dom ubožnice 1908. postavljena je kamena ploča na kojoj su uz memorijalni natpis uklesana u visokom reljefu poprsja Antonia i don Constantina Branchette. Ploča je sačuvana i danas se nalazi na ulazu u zgradu Medicinskog fakulteta.

Obilazak je protekao u ugodnom druženju, a saznali smo mnogo zanimljivih podataka zahvaljujući stručnom vodstvu prof Theodora de Canziani, povjesničaru umjetnosti.(korišten materijal prof. dr. Radmile Matejčić i dr. Marijana Matejčića).