Sredinom 19 st. nakon probijanja novog korita Rječine Vodovodna ulica postala je prva industrijska zona Rijeke. Uz tada postojeće Tvornicu papira i mlinove planirano je izletničko, turističko iskorištavanje prirode uz tok Rječine. Sedamdesetih godina 19. st. mlinovi na Rječini mijenjaju namjenu i moderniziraju proizvodnju i nastaju prve tvornice tjestenine u sklopu Lenaz Mollini (1878. godine) i Molini Bruni (1879. godine).
Na samom početku Vodovodne ulice u objektima s obje strane, nekad je tu bila Kožara Ružić koja je započela s radom 1879. godine. Na projektu izgradnje zgrada tvorničkog pogona i radničkih stanova te adaptacije Seemanove kuće bio je angažiran inženjer Giacomo Mattich. Na susjednom terenu, također u Seemanovu vlasništvu, uza samu Kožaru, nalazila se Tvornica – Ljevaonica Matteo Skull smještena u jednokatnom skladištu prema projektu Santa Pillepicha. U dopolavoro se poslije rata uselila tvornica Rade Končar, a danas Državni arhiv Rijeka. U Vodovodnoj na broju 2, ex Svjetlost izgrađena je duhovita ugaona zgrada Dopolavoro Fonderia e Fabbrica Matteo Skull (arh. Nereo Bacci) u čijem je sklopu bilo i protuavionsko sklonište. 1925. godine zgrade je proširena i izgrađen impozantni portal kolnog ulaza s željeznim vratima u stilu kasnog historicizma. Pogon je adaptiran 1926. i 1932., a nakon Drugog svjetskog rata pogon je preseljen u bivšu Tvornicu duhana i nastavio rad pod imenom Rikard Benčić. Danas je na mjestu nekadašnje Ljevaonice Skull smješten Državni arhiv Rijeka.

U današnjoj Vodovodnoj na broju 17 godine 1884. podignuta je Ljevaonica metala Luigija Cussara. Uz dvorišni pogonski objekt ljevaonice bio je podignut i objekt dvokatnice za stanovanje radnika. Ulično je pročelje izgrađeno u duhu historicizma s balkonom na prvom katu. Cussar je 1904. kupio zgradu obližnje pekare Mischi, srušio je i podigao stambenu trokatnicu s lokalima u prizemlju (danas Vodovodna broj 15), čije je pročelje usklađeno sa zgradom kompleksa Ljevaonice.
Prve tvornice tjestenine nastaju u pregrađenim mlinovima uz Rječinu. U Vodovodnoj ulici je Giacomo Mattich izradio projekte za tvornicu tjestenine u sklopu Lenaz Molini Molini Bruni. Postojala je i Tvornica tjestenine Giovannija Toncicha preuređena 1898. g. po projektu Giovannija Randicha. Godine 1886. osnovana je Tvornica tjestenine Cartesio & Curti, a 1904. je izgrađena nova četverokatna pogonska zgrada i tvornički dimnjak. 1911. je Tvornica tjestenine (tada Fabbrica Paste Alimentari Cartesio Vezzil & Co) proširena i preseljena u dvorišne zgrade. Katovi uz ulicu bili su prenamijenjeni za stanovanje, a u prizemlju zadržani lokali. Nekadašnja Tvornica tjestenine je izgrađena prema projektu Emilija Ambrosinija. Jedna od tvornica tjestenine nalazila se na mjestu današnje Vodovodne broj 13.
Godine 1895. podignuta je Ledara Milana Gorupa prema projektu Emilija Ambrosinija između Via dei Molini i riječnog kanala (danas na mjestu garaža Autotroleja). Ledara je izvedena bez potkrovlja, prvotno projektiranog, i s pogonskom halom jedinstvenog dvostrešnog krovišta po kraćem rasponu s karakterističnom čeličnom rešetkastom konstrukcijom sa zategama. Tvornica leda nalazila se na mjestu današnje Vodovodne broj 10.
U Vodovodnoj na broju 16 nalazi se nekadašnja Klaonica („Macello Comunale“ – danas „Vir“) podignuta 1907. godine u secesijskom stilu u organizaciji Tehničkog ureda grada. Carlo Pergoli je izradio nacrte pročelja, koordinator izgradnje bio je Guido Lado, a nadzor je vršio Ugo Clauti. Jedan od izvođača bio je inženjer Giovanni Rubinich, arhitekt i izuzetan konstruktor. Taj tim vrhunskih stručnjaka primijenio je u izgradnji gradske riječke klaonice betonsku i armiranobetonsku konstrukciju. Što znači da je se početkom 20. stoljeća u Rijeci primjenjivala najsuvremenija armiranobetonska konstrukcija. Pokretanje pogona realizirano je 1907., a upravne zgrade 1908. godine. Zgradu obilježava skladna kombinacija crvene opeke, bijelih kamenih profilacija i velikih ostakljenih stijena s luxfer prizmama i kovano-željeznim cehovskim ukrasima.
Nekad se u Vodovodnoj nalazila i prva riječka Tvornica parketa i parna pilana i možemo vidjeti ostatke dimnjaka.
U danas ruševnoj zgradi u Vodovodnoj broj 40 nalazila se Tvornica sapuna I. Levy & Co (poslije Fabrica Fiumanna di Saponi, Glicerina, Soda cristallizzata e prodoti grassi) koja počinje s radom 1898., a današnji izgled dobiva 1920. nakon dogradnje i adaptacije prema projektu Luigija Luppisa
Na kraju Vodovodne ulice nalazi se Hidroelektrana (nekad Termoelektrana) izgrađena 1906. godine. U nastavku dvorišta nalazi se zgrada crpne stanice Zvir sagrađena 1894. godine u čijem starom dijelu se nalaze očuvane stare pumpe i ostali inventar, a novi dio prepoznatljiv je po kupoli. Izvor Zvir koristio se i u ranijem razdoblju za opskrbu vodom Rijeke i Sušaka. Isprva je Sušak koristio vrelo nedaleko od Tvornice papira u tadašnjoj Tvorničkoj ulici. Voda se pumpala u vodospremu na Lujzinskoj cesti. Problem je nastao nakon što je u Sušaku izbila epidemija tifusa, čiji je uzrok bio u zagađenom izvorištu pitke vode. Sušačani su bili primorani otkupljivati vodu iz izvora Zvir koristeći riječki vodovod izgrađen 90-ih godina 19. stoljeća.
Most na Rječini (nekad granica između Italije i Jugoslavije) spaja Vodovodnu sa Ružićevom ulicom. Tu se nalazi Tvornica papira poznata kao „Hartera“ sa svojim impozantnim dimnjakom. “Hartera” je tijekom 180 godina neprekidne proizvodnje, proživljavala ratove, poplave, požare i gospodarske krize, koji su je znali dobrano uzdrmati, ali bi je njezini vlasnici novim financijskim ulaganjima uvijek iznova osposobljavali za rad. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća tvornica je uspješno poslovala. Nakon toga nastupila su teška ratna i poratna vremena iz kojih se više nije mogla izvući. Zastarjela tehnologija i gubitak tržišta doveli su do otpuštanja radnika i na kraju do zatvaranja pogona. Danas je samo povijest…

(korišten materijal prof. dr. Radmile Matejčić i dr. Marijana Matejčića te izvori sa Internet stranica – Riječka baština)