Malo tko zna da je Rijeka do kraja XIX stoljeća imala 22 hotela i 20 diplomatskih predstavništva. Pred Prvi svjetski rat Rijeka je bila podjednake veličine kao Zagreb, no puno bogatija. Riječki električni tramvaj krenuo je 1899., jedanaest godina prije nego u Zagrebu, a grad je dobio impresivno kazalište Fellnera i Helmera 1885., deset godina prije Zagreba. Zahvaljujući svom geografskom položaju, dobroj povezanosti i ugodnoj mediteranskoj klimi oduvijek je privlačila putnike, a uz snažan industrijski i trgovački razvoj, novu luku i željezničku prugu uslijedila je izgradnja hotela. Na obali luke isticao se Hotel Europa te Hotel de la Ville blizu željezničke stanice.
Naša šetnja započela je na Korzu gdje smo posjetili nekadašnji Hotel „Royal“ (kasnije Hotel „Zagreb“) u Adamićevoj ulici u kojem se danas nalazi sjedište Primorsko-goranske županije. Zgradu je 1906. godine projektirao talijanski arhitekt Emilio Ambrosini prema narudžbi uglednog riječkog trgovca tekstilom Francesca Rauschel. Sa strane riječke gradske šetnice Korza ulazilo se u trgovinu tekstila u vlasništvu Umberto & Demetrio Papetti (prizemlje i mezanin), a sa južne strane bio je ulaz u hotel. Pročelje zgrade odlikuje se nizom otvorenih balkona s polukružnim lođama, kovanih balkonskih ograda i pregrada s motivima cvijeća i meandara te reljefnim ukrasima u obliku vijenaca s motivom kestenova lišća. To je jedna od najslikovitijih secesijskih zgrada koja i danas dominira Korzom.
Nastavili smo Korzom prema Hotelu „Lloyd“ na Trgu Republike Hrvatske, nekadašnjoj Piazzi Adamich. Godina izgradnje izvorne građevine se ne zna. Vlasnici Andrija i Dragomir Bakarčić 1873. odlučuju se na dogradnju još dva kata na postojeću dvokatnicu. Projekt nadogradnje izradio je Giovanni Baccarcich, a dovršen je već sljedeće godine. Prvotna namjena zgrade bila je stambeno-poslovna, a nakon nadogradnje 1874. postaje ugostiteljska jer su vlasnici nekoliko prostorija dali u najam za trgovačku djelatnost. Zgrada je klasicistička, a nakon nadogradnje dodani su jednostavni plošni dekorativni elementi. Središnji dio istočnog pročelja naglašen je rizalitom i portalom kojeg flankiraju dva stupa s dorskim kapitelima na koje su nadodane konzole koje podupiru balkon na prvom katu. I na drugom katu nalazi se balkon, no manjih dimenzija. Još jedna obnova izvedena je 1882. kada se otvori u prizemlju preoblikuju iz lučnih u pravokutne, a autori su tog projekta Julije Stanisavljević i Giacomo Mattich. Objekt je ponovno adaptiran nakon Drugoga svjetskog rata, a posljednja intervencija napravljena je 2012. kada su popravljeni krov i pročelje. Zgrada je vrijedan primjer riječke historicističke arhitekture. Do Hotela Lloyd nalazio se Hotel „Quarnero“, a na mjestu današnje zgrade Euroherca bio je Hotel „Adria“.
Hotel „Bonavia“ započeo je sa radom 1876. godine u Via Clotilde (danas Ulica Dolac) prvo kao oštarija, a tek kasnije kao hotel. Bila je to historicistička trokatnica koju je 1885. izgradio Ignazio Bonetich, a 1887. je otvorena gostionica Bonavia (Tratttoria alla Buona).
Na Rivi u današnjoj zgradi Državne uprave nalazio se grandiozni Hotel Grand Europa, mnogima poznat po tome što se u prizemlju nalazila Kavana Central koje je bila jedno od središta društvenih zbivanja. Hotel Europa izgrađen je 1874. na mjestu srušenog starijeg hotela – Hotel „Al Re d’Ungharia“ kojeg su supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili 1845. godine, a bio je smješten na samoj morskoj obali i tako pogodan za obitelji koje dolaze ljeti u Rijeku iz unutrašnjosti Mađarske da bi uživali u kupanju.
Na poznatom Pirisijevom planu grada iz 1852. godine, označena su tri hotela: najvažniji K Ugarskom kralju (na Rivi), Kazalište koji je bio u Adamićevoj kući koju je kupio od grada i hotel K pošti smješten u pregrađenom Gerliczyjevom kazalištu na mjestu današnje sveučilišne knjižnice, dva-tri metra od ulaza u današnju Bonaviu.
Izgradnja Hotela Europa realiziran je prema projektu i zamisli tršćanskog arhitekta Giuseppea Brunija, već poznatoga po izgradnji palače Modello i Municipija u Trstu. Naručitelj je bio Josip Gorup. Sa svojim reprezentativnim pročeljem kasnorenesansnog stila, Hotel Europa nosi obilježja venecijanskog eklekticizma Giuseppea Brunija. Tijekom izgradnje Bruni je imao na umu blizinu mora pa je koristeći se svojim znanjima iz venecijanske Akademije stvorio pročelje koje izvrsno koketira s odrazom u moru i stvara posebnu vizuru koju osobito zapažaju putnici s mora. Korintski pilastri, kanelirani stupovi, bogatstvo ukrasa i detalja na balustradama i balkonskim konzolama te nizani arkadni lukovi neki su od motiva koje je Bruni preuzeo iz venecijanske neoklasične arhitekture. Vertikalnost pročelja postigao je raščlambom pilastara i naglašenim prvim katom, piano nobile. Unutrašnjost prostora javne namjene odgovara vanjskom oblikovanju. Salon, koji se nalazi na prvom katu, obiluje ukrasima s pročelja te slikarijama iluzionističkog pejzaža Giovannija Fumija. Ovaj prostor služio je za brojna okupljanja, svečanosti, balove i izložbe.
Šetnju smo nastavili prema Brajdi, gdje se kod pruge danas nalazi Dom sindikata „Franjo Belulović“, a nekad Hotel „Deak“. Za vrijeme Austro-Ugarske, bio je jedan od vodećih i najutjecajnijih hotela za društveni život grada. Izgrađen 80-tih godina XIX stoljeća, dobio je ime, kao i cijela ulica od željezničke stanice do centra, po Mađarskom državniku i heroju Ferenc Deak, ministru pravde. Hotel je poznat i po čestim promjenama imena između 1918 i 1919 godine, što jasno prikazuje kakve su bile prilike u Rijeci u to vrijeme. Nakon primirja preimenovan je u hotel „Wilson“, u čast američkog predsjednika, a kasnije promijenjeno u hotel „Orlando” nakon američkih izjava u kojima se negirala pripadnost Rijeke Italiji. Po zauzimanju grada, omaleni D’Annunzio, promijenio je hotelu opet ime i postao je hotel „D’Annunzio“, a kasnije u doba talijanskog suvereniteta, zvao se hotel „Excelsior”. Hotel je rastao u nekoliko faza. Prvo je nastala mala zgrada uz prugu 1877. godine, a 1891. godine hotel je dograđen i postao je velika zgrada s dva kata. Ponovno je dograđen1898. godine, a temeljito renoviran 1908. godine uključujući električnu rasvjetu. U hotelu su se često izvodile prve kino predstave u Rijeci.
Uz njega, prema željezničkom kolodvoru bio je Hotel „Imperijal“, a kod današnjeg Belog kamika Hotel „Hungaria“ te odmah do njega Hotel „Bristol“ (Krešimirova 12), izgrađen 1908. na kojima se očituje duboki utjecaj Otta Wagnera i njegove bečke škole, a projektant je bio Emilio Ambrosini, talijanski arhitekt.
“Hotel de la Ville“ (danas restoran Indeks u Krešimirovoj ulici) 1874. godine projektirao je i izgradio Ivana Bakarčić za svoju obitelj. Zgrada je imala četiri kata, a na svakom po deset soba prema Korzu Deak te sedam prema Brajdi, ukupno 68 soba sa 120 kreveta. Vlasnik hotela bio je Albert G. Scheider. Unutrašnje uređenje bilo je raskošno, s impresivnim brončanim lusterom u predvorju, velikim restoranom i pivnicom koja je imala prostranu vrtnu terasu.
Svakako moramo spomenuti Hotel „Emigranti“ na Mlaci u Industrijskoj ulici koji je veoma značajan za riječku baštinu, a mjesto izgradnje bilo je izabrano upravo zbog blizine luke i željezničkog pristaništa. Naime, početkom 20. stoljeća, razvojem putničke luke i intenziviranjem prekooceankih linija prema Americi, Rijeka postaje središte migracijskih kretanja stanovništva i važna iseljenička luka iz koje se u novi svijet iselilo više od tri stotine tisuća žitelja srednje Europe. Kapaciteti za prihvat putnika bili su nedostatni pa se mađarsko Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo na izgradnju novog hotela. Za potrebe njihova smještaja uz samu prugu izgrađen je impozantni trokatni hotel „Emigranti“, koji za ono doba bio veoma luksuzan. Projekt je izradio inženjer Szilárd Zielinski, profesor politehnike na Sveučilištu u Budimpešti. Odlučio se za potpuno neuobičajen tip građevine armiranobetonske konstrukcijI i u arhitektonskom smislu predstavlja iznimno zanimljivu i vrijednu građevinu. Konstrukcija i način izrade samoga zdanja sasvim su sigurno bili potpuna novost za riječko graditeljstvo. Tim se objektom Rijeka priključila europskim trendovima modernih konstrukcija, a izgradilo ga je budimpeštansko poduzeće Henrik Freud es Fiai 1905. godine. Riječ je o 160 metara dugoj zgradi, s prizemljem i dva kata. U podrumu su bile smještene čekaonice, ambulanta, kupaonice, sobe za dezinfekciju i uredi za prodaju putnih karata. Na prvom i drugom katu bile su spavaonice i prostor za okupljanje emigranata koji su prošli sanitarnu i liječničku kontrolu.
Sama pruga Rijeka-Zagreb i Rijeka-Ljubljana zaslužna je za izgradnju niza hotela, a kako smo uvijek prikraćeni s vremenom, a o riječkim hotelima moglo bi se pričati još satima naš vrsni „pripovjedač“ spomenuo je još mnoge, ne manje važne hotele toga vremena.
U Starom gradu je 1877. godine počeo raditi Hotel “Albergo della stella d’ oro” i Hotel “Nazionale”, a kod današnjeg caffe bara „Sport“, bio je Hotel „Alla citta`di Milano“ i radio je sve do početka I svjetskog rata. Preko puta današnjeg caffe bara „Premijer“, nalazio se Hotel „San Vito“ i bio je samo jedan od malih hotela koji su egzistirali po cijelom gradu.
Na Sušaku prvi Hotel „Kontinental“ izgrađen 1888. prema projektu sušačkog arhitekta Mate Glavana. Tadašnji sušački gradonačelnik Hinko Bačić angažirao je Glavana u izgradnji monumentalne građevine s obilježjima historicističkog stila po uzoru na građevine diljem Austro-Ugarske Monarhije, na samom ulazu u grad s Lujzinske ceste, na ledini uz Rječinu. Gradi se monumentalna građevina. Izgradnju prati i uređenje okoliša te sadnja drvoreda kestena.
Hotel „Sušak“ na početku Ružićeve ulice izgrađen 1900. godine. Na Trsatu u današnjoj čitaonici radio je Hotel „Čitaonica“. Prvi hotel koji se počeo baviti zdravstvenim turizmom bio je Hotel „Park“ koji je bio sanatorij Pećine (Riboli). Zatim, prvo kupalište, kasnije Hotel “Jadran“, koji i dan danas stoji na hridi, ponosan i renoviran. U njemu je boravila i Ivana Brlić Mažuranić, uvijek u istoj sobi. I na Kantridi je bio jedan od manjih, ali ne i manje vrijednih, Hotel „Fiume“.
Još jednu šetnju priveli smo kraju uz najavu iduće šetnje kroz riječku povijest i do skorog viđenja.