Okupili smo se pred kraj Industrijske ulice kod izvora, gdje je nekad bilo staro perilo na Pioppi na kojem su žene prale robu te je priča krenula uvodnim riječima Theodora de Canziani, povjesničar umjetnosti.

Jedan od izvora na Pioppi gdje je nekad bilo staro perilo

U neposrednoj blizini, na kraju XIX stoljeća smjestio se pogon kojem možemo zahvaliti nagli razvoj našeg grada – Torpedo. Kako Boris Rošić spominje u svojoj knjizi AREA 051, kraj XIX stoljeća obilježili su željeznica, čija su oba kraka dovršena 1873. godine te su nas povezale s Karlovcem odnosno Budimom i Peštom na istočnoj strani te Bečom na zapadnoj strani, a procvat grada omogućen je tvornicom Torpedo.

Tvornica Torpedo nastala je 1853. godine kao plod ulaganja poduzetnika iz Rijeke bilo je to dioničko društvo pod imenom Fonderia Metalli, tvornica za lijevanje metala, a prvi proizvod bila su sidra, dok je sporedna djelatnost bila popravak parnih brodova. Na projektima tvornice i pogona radili su poznati arhitekti Giacomo Zammattio, Giovanni Maria Curet i drugi. Tvornica nije napredovala toliko dobro dok upravljanje nije preuzeo engleski inženjer Robert Whitehead koji je počeo proizvoditi motore za potrebe Austro-Ugarske mornarice te se tvornica preimenuje u Stabilimento tecnico fiumano. U 60-tim godina XIX st Giovanni Biaggio Luppis (Ivan Vukić), prekaljeni mornarički časnik pred mirovinom, dolazi do ideje kojoj daje ime “Il Salvacoste”.

Ispred vile Whitehead

Kako mu ime govori, taj je izum namijenjen obrani obale. Iako visoko pozicioniran u tadašnjoj ratnoj mornarici, nije bio pretjerano tehnički “potkovan”, ali imao je dobru ideju i skupa s Robertom Whiteheadom pokušao ju je komercijalizirati. Robert Whitehead započinje kasnije s novom idejom odbacivši ideju eksplozivne brodice, skrenuvši svoje snage na razvijanje eksplozivne ribe koja je sličila tuni kada se giba ispod vode. Isprva se torpedo zvao brod-mina (njemački Minenschiff), i ovo novo oružje bilo je uspješno demonstrirano komitetu Austro-Ugarske mornarice 20. prosinca 1866. Kasnije 1868. godine na topovnjaču Gemse uspješno se ugradile lansirne cijevi za torpedo i ovim postaje prvim torpednim brodom na svijetu. Robert Whitehead je uspješno gradio brodske motore, tako da je za motor koji je bio ugrađen u broj Erzherzog Ferdinand Max izložen na Svjetskom sajmu tehnike u Parizu, odnio prvu nagradu. Od 1870 godine, započinje se s masovnom proizvodnjom torpeda i 1875. godine Robert Whitehead skupa sa svojim zetom, kupuju Stabilimento tecnico fiumano i preimenuju je u Torpedofabrik Whitehead & Comp. Već 1878. godine, u Rijeku dolaze predstavnici 18 zemalja u cilju da zaključe ugovor s tvornicom Torpedofabrik Whitehead & Comp., a 1881. godine tvornica izvozi gotova torpeda po cijelom svijetu. Robert Whitehead postaje jedan od najbogatijih ljudi u čitavom svijetu. Njegovim i novcem njegovih suradnika izgrađen je Potok, Brajda te još neki objekti diljem Rijeke.

Ispred ulaza u područje Lučke uprave Rijeka

Na gradskom groblju Kozala najveći i najljepši mauzolej krasi upravo onaj obitelji Whitehead iako u njemu nikad nitko nije pokopan. Sarkofazi Roberta Whiteheada i njegove supruge leže danas na Kozali, ali oni nisu tu pokopani. Najvažniji i najbogatiji poduzetnik kojeg je naš grad ikad imao, ukopan je u malom, gotovo beznačajnom grobu u engleskom Sussexu.

Nakon Whiteheadove smrti, tvornicu preuzimaju britanski poslodavci, tvrtke Vickers i Armstrong-Whitworth. Proizvodnja je i dalje usmjerena na ratnu industriju. U vremenu od 1908. do 1915. tvornica je ponovno započela s brodogradnjom, točnije s izgradnjom podmornica. U riječkoj tvornici Whitehead proizvedeno je svega nekoliko podmornica, ali je bitno istaknuti da su riječke podmornice bile naoružane torpedima, što je sasvim sigurno dalo novu ulogu samim podmornicama, ali i torpedu.
Zadnji torpedo iz riječkih pogona izlazi 1966. godine, simboličkih 100 godina nakon prvog.

Pogoni Torpeda doživjeli su puno promjena. Mijenjaju se proizvodne grane, a tokom Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine tu se proizvode armirana vozila.
Ključ u bravu posljednji puta stavljen je početkom 21. stoljeća kada sve aktivnosti u starim pogonima prestaju, a zbog povoljne lokacije u gradu kompleks je pretvoren u višenamjenski izložbeni/koncertni prostor u vlasništvu Grada Rijeke.

Lansirna rampa torpeda

Šetnju smo nastavili uz more prema, armirnobetonskoj lansirnoj rampi koja je dio ugasle tvornice za proizvodnju torpeda i u tvorničkom se krugu nalazi od 1930-tih. Ista ona kojom su prošle sve svjetske delegacija, danas je u derutnom stanju. U više je navrata bilo govora o obnovi, ali stanje joj je danas takvo da je i sama mogućnost obnove jako upitna iako se ovih dana to pitanje opet aktualiziralo.
Sa rampe se simuliralo lansiranje projektila s brodova i iz zrakoplova. Stanice su se koristile za testiranje i ranije su bile drvene, ali se nisu mogle nositi s tehnološkim napretkom i stalnim razvojem torpeda. Danas je ona betonski podsjetnik na sjajnu inovacijsku prošlost Rijeke, jedinstveni spomenik industrijske baštine nepravedno zaboravljen na zapadu grada.

Vila Whitehead

Pored Whiteheadove tvornice Torpedo izgrađena je i najreprezentativnija upravna zgrada tvornice – vila Whitehead koja je nažalost kao i tvornica ostavljena na nemilost tijeku vremena.
Robert Whitehead naručio je 1878. od tršćanskog arhitekta G. Bianchinija projekt vile nadomak tvornici. Dvokatnica je do danas sačuvana u ponešto izmijenjenom obliku, ali gotovo neprepoznatljive unutrašnjosti. Riječ je o građevini tipičnoga klasicističkog stila. Ulazno pročelje je južno orijentirano i ima vrlo dinamičnu arhitektonsku profilaciju s istaknutim erkerima i nenametljivom, ali velikom ulaznom altanom na kojoj se nalazi terasa. Zgrada je s vremenom dograđivana, a znatne preinake potpisuje Enrico Biliscoka 1886., dodajući urede za službenike i prostorije za crtanje. Objekt je imao funkciju upravne zgrade, ali je prisutna i njegova stambena namjena.

Našu smo šetnju završili na velikoj riječkoj remizi i svakako moramo spomenuti da je Rijeka imala dvije remize – okretište lokomotiva – na kraju Industrijske, a drugu – okretište za tramvaje uz obalu Rječine u današnjem dvorištu Autotroleja. Vagonska okretnica i velika ložionica s okretnicom lokomotiva najveća te vrste u Europi, jedno od najmarkantnijih građevina ne samo riječke željezničke baštine već i riječkoga urbanizma. Ta prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva izgrađena je neposredno prije Prvoga svjetskog rata, ima bogatu prošlost i bila je posebna po tome što je u Europi imala najteže uvjete.
Theo je, tijekom današnje trosatne šetnje, spomenuo i elektrifikaciju grada. Prvi događaj koji je bio obasjan žaruljama na električnu energiju bilo je otvorenje modernog kazališta, danas kazališta Ivana pl. Zajca. Prije samog kazališta samo je manji broj lučkih objekata bio osvijetljen električnim sijalicama, a uz samu remizu nalazi se jedan od zadnjih rasvjetnih stupova iz tog doba.

Na izlazu iz remize, rastali smo se nakon gotovo tri sata koja su jednostavno prohujala. Nastavak šetnje po Industrijskoj zakazan je za slijedeći mjesec o čemu će svi zainteresirani biti obaviješteni, a krenut ćemo od Riječkog svjetionika, prema hotelu Emigranti te se prisjetiti nekadašnje Ljuštionice riže, Tvornice štirke, Rafinerije šećera i posjetiti monumentalnu upravnu zgradu Rafinerije.
(B.R. i Đ.D.)