Programskom aktivnošću iz područja kulture Vijeće MO Banderovo organizira edukativne šetnje gradom – upoznajmo svoj grad „Volim Rijeku“ uz stručno vodstvo i u suradnji s prof. Theodorom de Canziani, povjesničarom umjetnosti.

Rijeka ima izuzetno bogatu kulturnu i industrijsku baštinu i cilj je da se što veći broj zainteresiranih upozna s povijesnim, kulturološkim i umjetničkom vrijednostima grada.

Šetnje se organiziraju jednom mjesečno, a u subotu, 24. ožujka 2018. godine planirana je šetnja Ulicom Milutina Barača – ex Industrijska.

Radujemo se Vašem odazivu!

Popisu industrijskih atrakcija u nekadašnjoj Industrijskoj ulici svakako treba dodati samostojeći željeznički nadvožnjak izveden pomoću spojeva sa zakovicama, koji ulicu premošćuje u jednom komadu i bez potpornih stupova. Napravljen je tridesetih godina prošlog stoljeća u riječkom brodogradilištu »Cantieri navali del Carnaro« (danas „3. maj“) i predstavljao je dostignuće na koje je izvođač bio s pravom ponosan.

Riječki svjetionik visok četrdeset metara postavljen je 1884. godine na vrhu riječkog lukobrana, ali se 1878. sunovratio u more, jer je vrh lukobrana iznenada potonuo, pa je svjetionik preseljen na početak Baračeve ulice.

Impozantno zdanje nekadašnjeg hotela „Emigranti“ nalazi se točno preko puta Rafinerije i izgrađeno je 1908. godine. Rijeka je bila važna iseljenička luka iz koje se početkom 20. stoljeća u novi svijet iselilo više od tri stotine tisuća žitelja srednje Evrope, a za potrebe njihova smještaja izgrađen je trokatni hotel, koji je primao približno dvije tisuće ljudi i za ono doba bio veoma luksuzan. To je velika moderna armiranobetonska zgrada i u arhitektonskom smislu predstavlja iznimno zanimljivu i vrijednu građevinu.

U monumentalnu upravnu zgradu Rafinerije ukomponirana je zgrada nekadašnje Ljuštionice riže i tvornice štirke koja je u vrijeme otvorenja 1882. bila najveća ljuštionica riže u Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Prestala je raditi poslije Prvoga svjetskoga rata, a 1936. njezin teren i objekte kupuje susjedna Rafinerija nafte. Najveći objekt Ljuštionice, 117 metara dugu i 28 metara široku peterokatnu pogonsku zgradu novi je vlasnik prilagodio novoj namjeni. Da bi postala Rafinerijina upravna palača, arhitekt Enea Perugini 1938. godine u cijelosti ju preoblikuje u stilu novecento. Uz Rafineriju na Mlaki vezan je početak suvremene naftne industrije Mađarske, pod čijim je državnim okriljem Rijeka bila u vrijeme osnivanja pogona, kao i Italije koja 20-ih godina prošloga stoljeća želi Rijeku najvećim dijelom zbog goleme rafinerije na Mlaki, budući da nema vlastite naftne industrije, bez koje je gospodarski i vojno ovisna. Mlaka je tako prvi industrijski objekt Agipa.

Izdvajamo i zgradu svlačionice za radnike, za koju postoji pretpostavka da je pripadala još starijem industrijskom kompleksu – slavnoj riječkoj Rafineriji šećera koja je, osim na području Brajde (u sklopu ex „Rikarda Benčića“), imala pogone i na Mlaki, kao i na mjestu današnjega Pomorskog fakulteta. A tu je i tvornica parafina iz 1884. godine, kao i zgrade, nazvane »kubusima«, koje su na samom početku rada Rafinerije služile u tehnološke svrhe.

U Baračevoj ulici nalazi se i Vagonska okretnica i velika ložionica s okretnicom lokomotiva najveća te vrste na Balkanu, jednom od najmarkantnijih građevina ne samo riječke željezničke baštine već i riječkoga urbanizma. Ta prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva izgrađena je neposredno prije Prvoga svjetskog rata, ima bogatu prošlost i bila je posebna po tome što je u Europi imala najteže uvjete.

Tvornica Torpedo, što se tiče sačuvanih arhitektonskih prostora tvornice svakako treba spomenuti Vilu Whitehead kao najreprezentativniji dio upravne zgrade tvornice, zatim kompleks hala s pogonima, skladišta armiranobetonskih konstrukcija te samu lansirnu rampu na čijim su projektima radili poznati arhitekti Giacomo Zammatio, Giovanni Maria Curet i drugi. Na poticaj riječke Trgovačko-industrijske komore (Camere di commercio e d`industria) izgrađena je u nekadašnjoj Via Volosco nova ljevaonica metala, Fonderia metalli, tvornica velikoga proizvodnog kapaciteta. Dolaskom mladog i perspektivnog inženjera, tadašnjeg direktora Tršćanskog tehničkog poduzeća Roberta Whiteheada na upravljačko mjesto, proizvodnja hvata zamah i usmjerava se na izradu parnih strojeva za ratne brodove carske flote i brodogradnju. Fonderija je ukinuta u srpnju 1863., a uprava tvornice mijenja ime u Riječki tehnički zavod, Stabilimento tecnico Fiumano.

Od 1874. na istome mjestu počinje djelovati prva tvornica torpeda u svijetu. Osim Whiteheada i njegovih stručnih suradnika, ideja za izum torpeda potekla je od Ivana Luppisa. Prema njegovoj zamisli krenulo se u projektiranje oružja za uništavanje neprijateljskih brodova prije nego što se približe obali. Inicijalna idejna primjena tog oružja bila je zaštita obale od brodovlja, stoga i naziv salvacoste, u slobodnom prijevodu spasitelj obale ili ono što spašava obalu. Tehnička realizacija Luppisove ideje urodila je mnogim patentima i inovacijama, da bi u konačnici bilo stvoreno u oružje velike primjene i široke namjene – torpedo. Na taj način, Rijeka je našla svoje mjesto u samom vrhu tadašnje svjetske industrijske inovacije i proizvodnje. Izum je bio planetaran, a potražnja velika te su se u to vrijeme u tvornici isključivo proizvodila torpeda, uređaji za lansiranje torpeda i visokotlačni kompresori zraka. Prvi torpedo napravljen je 1866. godine. Nakon Whiteheadove smrti, tvornicu preuzimaju britanski poslodavci, tvrtke Vickers i Armstrong-Whitworth. Proizvodnja je i dalje usmjerena na ratnu industriju. U vremenu od 1908. do 1915. tvornica je ponovno započela s brodogradnjom, točnije s izgradnjom podmornica. U riječkoj tvornici Whitehead proizvedeno je svega nekoliko podmornica, ali je bitno istaknuti da su riječke podmornice bile naoružane torpedima, što je sasvim sigurno dalo novu ulogu samim podmornicama, ali i torpedu.