Nedjeljna sunčana šetnja, započela je ispred Kapele sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika ispovjednika i dobrog glasa, čuvara mostova i njihovih graditelja uz odaziv velikog broja zaljubljenika riječke povijesti.

Kapela sv. Ivana Nepomuka

Riječku kapelu sagradili su isusovci daleke 1717. godine i pokraj Rječine postavili kip sv. Ivana Nepomuka.

Kapela sv. Ivana Nepomuka

Zbog povijesnih okolnosti više puta je premještana. Danas se na mostu nalazi replika kapelice bez vjerskih obilježja. Kip sv. Ivana Nepomuka je prenesen i do danas se čuva u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao i ostaci nosivih stupova kapele. Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je 1340. godine u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovjednu tajnu kraljice, zbog čega je utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu.

Inače, kapela je u razdoblju između dva svjetska rata pripadala dvjema državama i župama. Bila je podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao Kraljevini SHS. Tako je i državna granica podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor malene kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS. Između podijeljenog grada na Fiumari, bio je postavljen zid visok četiri metara sa žičanom preprekom. Rušena je tri puta: u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena…i konačno 1946. godine.

U rujnu 1999. godine “kapelica” je obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga. Inicijativa o vraćanju križa na kapelicu došla je 2017. godine nakon programa obilježavanja 300. obljetnice od gradnje kapele Sv. Ivana Nepomuka te je konačno 8. lipnja 2020. godine postavljen križ. Nažalost, kip sv. Ivana Nepomuka nije vraćen iako bi to bilo smisleno uređenje prostora ispred najstarijeg hotela Kontinental koji je započeo sa radom 1888. godine i dan danas posluje. Gradnju hotela financirao je Hinko Enrico Bačić istaknuti načelnik Sušaka, a projektirao ga je prvi školovani arhitekt, k tome i Sušačanin, Mate Glavan u stilu visokog historicizma s figurama Fortune i Merkura te inicijalima HB iznad ulaza hotela.

Kapelica je u međuratnom razdoblju služila i kao moguće kontaktno mjesto za one koji iz raznih razloga nisu mogli prijeći granicu. Potresna je priča koju bilježi sušački gimnazijalac Mijo Mirković, književni pseudonim Mate Balota o susretu sa svojom majkom. Poradi toga možda bi kapelicu koja to danas nije, trebalo posvetiti prijateljstvu, bratstvu, suradnji među ljudima i narodima.

Rječina, Ričina, Rečina, Eneo, Tarsia flumen

Rječina, Ričina ili Rečina (čak.) i Eneo (talijanski), a u Starom vijeku Tarsia flumen je kratkog sliva, duga svega oko 19 km. Kroz povijest srednjeg i novog vijeka bila je granica prema Hrvatskoj. Između dva velika rata Rječina je bila granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije, tj. talijanske Rijeke (Fiume) i hrvatskog Sušaka.

Preko Rječine prelazilo se skelom, pa je zbog opasnosti prijevoza 1640. godine izgrađen prvi drveni most zajedničkim sredstvima državne blagajne i franjevačkog samostana na Trsatu. Daću za prijelaz preko mosta plaćali su svi osim Kastavaca kada bi išli u procesiju Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a godine 1753. taj most zamijenjen je pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine, 1855. godine podignut je željezni most. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Rječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Kip Janko Polić Kamov

Na Titovom trgu, naslonjen na ogradu nalazi , kip jednog od naših najekstravagantnijih sugrađana svih vremena…hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, književni kritičar, publicist, prevoditelj i dramatičar Janko Polić Kamov. djelo .Zvonimira Kamenara

Freudenreichova palača – Prva hrvatska štedionica

Prolazimo pokraj Freudenreichove palače – Prve hrvatske štedionice (Titov trg 3) koju je arhitekt Aleksandar Freudenreich napravio 1925. godine. Na nadglavlju dvaju glavnih ulaza postavljene su četiri figure koje predstavljaju ulagača, trgovinu, obrt i industriju. Danas su ovdje smješteni odjeli gradske uprave. Preko puta bila je također Gradska štedionica sa satnim tornjem nad Rječinom, a sagrađena je 1932. godine.

Stube Petra Kružića

Put nastavljamo prema trsatskim stubama (Stube Petra Kružića) koje su izgrađene u renesansnom i baroknom stilu, a ritmički su podijeljene trjemovima i kapelama.

Trsatske stube – Stube Petra Kružića

Građene su u kontinuitetu od 1531. sve do polovice 18. stoljeća. Prema predaji dao ih je izgraditi kraljevski kapetan iz Klisa, čuveni uskočki junak u borbi s Turcima, Petar Kružić po kojem su dobile ime. Druga verzija vezana je uz pučku predaju prema kojoj je sam Bog vragu naredio da izgradi 500 stepenica, te tri kapele od Sušaka do Trsata. Legenda je povezana s trsatskim franjevcima koji su moleći Boga preveslali vraga koji se ponudio knezu Frankopanu izgraditi stube pod uvjetom da vode pred jednoj krčmi na Trsatu, gostionica je doista i postojala, ali na početku stuba sa strane Sušaka, a vlasnici su bili upravo Uskoci čiji je član bio Petar Kružić.
U krajnjoj namjeni stube su imale ulogu scenografije, uvođenja i pripreme hodočasnika za postignuće krajnjega cilja, posjeta zavjetnoj crkvi Gospe Trsatske. Naime, nakon dolaska na Trsat u 15. st., franjevci kao nositelji pansionskoga kulta, uključuju penjanje uza stube kao obvezatan dio pokore. Danas ih ima više od pet stotina (561), a pučka predaja hoće „da im se broja ne zna“.

Barokna kapela na početku stuba

Na početku Stuba nalazi se barokna kapela u formi slavoluka, a nad portalom se nalazi reljef Bogorodice Tješiteljice žalosnih s djetetom u naručju uz latinski naziv „Consolatrix aflictorum“ iz 1745. godine koja poziva na težak hodočasnički uspon. Smješten je u niši atike, uokvirene baroknim volutama.
Kapele uza stube posvećene su svecima, a bile su postaje na putu pokore hodočasnika koji su dolazili pokloniti se čudotvornoj Gospi Trsatskoj. Stube su više puta obnavljane i dodavani su novi dijelovi. Poseban je doživljaj prijeći Trsatske stube u procesiji na Velu Gospu. Drevna zavjetna tradicija svladavanja stuba na koljenima, zna se i danas prakticirati prilikom hodočašća.

Skulptura Majka na Poklonu -Trsat, djelo kipara Željka Kranjčevića Wintera

Nakon obavljene „pokore“ stigli smo na Poklon – Belveder gdje nas dočekuje skulptura „Majka“ kipara Željka Kranjčevića Wintera, a ujedno se pruža i fantastičan pogled na Rijeku i Kvarnerski zaljev. Tu, preko puta ulice nalazila se i legendarna, nekadašnja plesna škola koju je vodio čuveni Karlo i sigurno je netko od nas svoje prve plesne korake učinio upravo u toj dvorani.
Stepenice nas dalje vode kroz Slavoluk podignut od Gabriela Aichelburga, vojvoda štajerski, kranjski i koruški te brinjski kapetan koji je ujedno dao sagraditi 1725. godine gornji dio trsatskih stuba.

Svetište Gospe Trsatske i franjevački samostan

Crkva Gospe Trsatske

Svetište Gospe Trsatske i franjevački samostan najveće je hodočasničko središte zapadne Hrvatske. Njegov je postanak povezan s tradicijom o čudesnom prijenosu Nazaretske kućice i njezinom boravku na Trsatu (1291.-1294.). Krčki je knez Nikola I, ubrzo po preseljenju Bogorodičine kućice u Loreto, izgradio prvu, malu crkvu, na mjestu gdje se ona na Trsatu nalazila.
Marijin Trsat postaje hodočasničko stjecište, čiji je ugled bio dodatno osnažen čudotvornom slikom Gospe Trsatske koju je Hrvatima, neutješnima zbog gubitka Svete kućice, 1367. godine darovao papa Urban V. U XV. st. Svetište preuzimaju franjevci koji su i njegovi današnji čuvari.
Najveća vrijednost trsatskih franjevaca je riznica zatvorena za javnost u kojoj su, između ostaloga, pohranjeni: srebrni relikvijar iz 1485. što ga je svetištu darovala srpska despotica Barbara; srebrni kip Majke Božje, dar Tome Erdӧdya; dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536.; srebrni relikvijar iz 1636., dar grofa Ferdinanda Porcie; dva srebrna svijećnjaka cara Leopolda, te misno odijelo od zelena baršuna vezeno srebrom, dar Marije Terezije.

Pogled na kapelu sv. Nikole

Šetnju smo završili u trsatskom perivoja s pogledom na impozantni Trsat pokraj klesane kamene Kapele sv. Nikole, zaštitnika pomoraca kojoj se i danas na hodočašćima utječu naši pomorci. Zavjetna kapela Petra Kružića sagrađena 1531. godine, što je zapisano glagoljicom iznad portala.
Na ovom današnjem putovanju saznali smo mnogo zanimljivih podataka zahvaljujući našem Theu, a uz najavu slijedećeg susreta pozdravili smo se i zaželjeli svim sudionicima ugodan nastavak dana.

(autor i fotografije: Đ.D.)