Ovog puta, te prve majske subote 2024. na rasporedu je bila Brajdica, nasipani dio mora Sušaka između Rječine i Pećina. Meeting point bio je u Strossmayerovoj ulici, glavnoj prometnici od vajkada za ulazak u grad s istoka, iznikloj na mjestu stare rimske ceste prema Panoniji. Tu se u nju stapaju povijesne ceste Karolina i Dorotea tako da je postala frekventno mjesto pogodno za razvoj i poduzetnike. Odaziv građana uobičajeno iznimno velik, preko stotinu. Na meniju bilo je upoznavanje povijesti ove ulice, svih značajnih građevina u njoj, a kroz njih i povijest Sušaka. Zatim smo se spustili ispod vijadukta tzv. “Istočnog izlaza”, preko napuštenih tračnica prošli pored brojnih skladišta, stigli do nekadašnjeg željezničkog kolodvora Sušak – Brajdica i završili na ušću Rječine u Veslačkom klubu.

Povijest Sušaka

U 16. stoljeću cijelo sušačko brdo bilo je prazno. Tu nalazimo samo crkvicu sv. Lovre, (srušiti će je 1894. zbog proširenja Bulevarda), crkvu i gradinu na Trsatu i puteljak koji ih međusobno povezuje. Petar Kružić, kapetan Klisa dao je 1531. sagraditi prvih 128/561 trsatskih stuba. Imamo i nekoliko kuća, neuglednih krčmi i koliba na ušću Rječine u kojima su boravili uskoci jer im noću nije bilo dozvoljeno biti u Rijeci. Naslutite zašto (neobuzdani).

Kortil

Mjesto je oko kojega se je počeo razvijati Sušak. Izgrađen na antičkim temeljima, jedna je od prvih građevina tog mjesta. Nalazio se je na mjestu današnjeg HKD-a. Danas ime galerije u njemu podsjeća nas na njega. Tu je 1780. izgrađena dugačka zgrada, prozvana tako zbog svog izgleda (imala je ograđena dvorišta – korte). Djelo je to reda Pavlini. Objedinjavao je više toga: Pavlinski samostan, prvi hospicij na Sušaku, školu, gostionu, stambene prostore. Bila je tu i Tvornica duhana u kasnijim razdobljima prenamijenjena u Tvornicu tjestenine i likera. Imao je kupolu sv. Lovre, zaštitnika mjesta s grbom Sušaka i gradelama (svetac spaljen na njima).

U Kortilu je 2.01.1900. Frano Supilo utemeljio Novi list, jedine novine na hrvatskom jeziku koje su izlazile pored drugih 8 na mađarskom i talijanskom. Zgradu će srušiti 1934. da bi na njenom mjestu izgradili Hrvatski kulturni dom (HKD) s hotelom Neboder koji je trebao biti sav u staklu da im nije ponestalo sredstava. Zapravo nije srušen već razgrađen i s tim materijalom izgradi se villa Ružić na Pećinama. HKD je ostvarenje davne Juraj Ružićeve želje i nastojanja makar je nastao mnogo godina nakon što ga više fizički nije bilo. Sinovi i Sušačani realiziraše taj san.

Procvat će Sušak doživjeti za vrijeme mandata gradonačelnika Enrico Hinko Bačića 1887 – 1907. Za tih 20 godina izgraditi će se mnogo. Izgradio je hotel Kontinental, tada najveću građevinu u okruženju, danas jedini hotel koji još uvijek ima tu namjenu (pored 20 riječkih koji su tada postojali). Kardinalan će biti i za izgradnju Sušačke gimnazije.

Grad od 1919.

Sušak je proglašen gradom 23.10.1919. (Kralj Alexandar Karađorđević). Iako je tada formalno pripadao Kraljevini SHS, ona nije imala neki veliki utjecaj na njega jer su ga još 16.11.1918. (dakle odmah iza Prvog svjetskog rata) zauzeli talijanski fašisti i ostali tu sve do 3.3.1923. kada će diplomatski otići. Ne zadugo. Vratit će se 11.04.1941. Uskoro će Italija kapitulirati (8.9.1943.) i njega će zaposjesti njemački nacisti. Neće ni oni dugo. Partizani ga oslobađaju 21.4.1945. pa je pripao Titovoj Jugoslaviji. Fiume će tek u rujnu 1947. (dakle dvije i pol godine kasnije) pripasti Yugi, koja će 1962. ta dva grada stopiti u jedan – Rijeku (nestat će Sušak kao grad i svi pokušaji da mu se vrati taj status do današnjeg dana su bezuspješni).

HKD i sušački neboder

Rijeka (Fiume) je bila mađarski grad u kojem je dominiralo talijansko stanovništvo i kultura. Sve predstave u kazalištima (bilo ih je puno) su na talijanskom, tek poneka na njemačkom. Ni traga hrvatskom. Kao veliki domoljub, gradonačelnik Juraj Ružić želio je Hrvatski dom koji bi imao sve one atribute, okupljanja, prosvjetljivanja i slično hrvatskog naroda. Od 1918. Sušak je u Kraljevini SHS a Beograd ne voli hrvatska isticanja. Bilo je teško progurati tu ideju. Potrebno je ishoditi dozvolu a za nju, valja dugo mukotrpno pregovarati. Ništa za ništa! Knez Pavle Karađorđević uviđa kako njegovi vjernici pravoslavne vjeroispovijesti jako teško u ovim okolnostima granice na Rječini mogu prakticirati vjeru jer moraju odlaziti u hram sv. Nikole koji je sada u drugoj državi, otežan im je prelazak granice pa traži zemljište i potporu za gradnju nove crkve, zauzvrat dopustiti će izgradnju HKD-a. Dogovoreno! Izgradit će se hram sv. Georgija na predjelu zvanom Paris a HKD s hotelom na mjestu Kortila.

Sušački neboder dovršen je 1947. kao konkurencija riječkom. Jasno odmah je bio kat viši i postao najviši u Jugoslaviji. Projektant, slavni zagrebački arhitekt Josip Pičman, zamislio ga je kao velebno zdanje, ostakljeno, koje će bliještiti na suncu poput svjetionika s cijelim nizom popratnih sadržaja poput bazena i ostalog. Kako nešto takvoga (još za vreme rata) nije bilo moguće financirati, kad je vidio kako su mu srezali projekt, u trenucima rastrojstva, ubio se.

Ono o čemu se ne govori, dobar dio potrebnog novca za gradnju hrama sv. Georgija sakupili su građani Sušaka.

Prometnice Sušaka

Razvojem Rijeke razvio se je i Sušak. Izgrađene su prometnice: komunalna cesta do Trsata – Boulevard. Od 1873. cesta će prelaziti preko pruge RI – Zgb iza HKD-a sve dok samodoprinosom ne bude izgrađen današnji podvožnjak. Karolinu je 1728. u promet pustio car Karlo VI (po njemu je dobila ime). Prvi se je provozao po njoj. Spajala je Rijeku s Bakrom, uspinjala se prema Hreljinu i Zlobinu, kroz Fužine i Mrkopalj sve do Karlovca. Imamo i via Doretea koja je 2 lipnja 1833. puštena u promet zajedno s kompleksom novoga lazareta u Martinšćici, preseljenog iz centra grada s Brajde. Nazvana je po Mariji Doroteji od Würtenberga, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Prometnica je trebala da bi se teret s brodova mogao dopremati (i otpremati) u grad. Prolazila je preko Pećina (današnje šetalište XIII divizije), na Piramidi se je spajala s Karolinom koja uskoro nije zadovoljavala potrebe nabujalih gradova, pa je 1811. izgrađena Lujzijana koja je preko Grobnika povezala Rijeku s Karlovcem. Bila je tada najmodernija u cijeloj monarhiji, dugačka 141 km, širine 6 metara s dosta popratnih sadržaja. Započinje kod željezničkog mosta (makar će pruga tuda proći tek 1873.) ide kroz kanjon Rječine podno Trsata i dalje. Svi odrasli ju dobro znaju jer im je donedavno (do izgradnje autoputa) to bila jedina veza prema Zagrebu.

Kad sam već dotakao prometnice tog doba, spomenimo i Jozefinu (ime je dobila po caru Josipu II a ne nekoj curi) koja će 1779. povezati Karlovac sa Senjom, prolazila je trasom stare rimske ceste. Kakve to veze ima sa Sušakom? Pa on je tada bio dio senjske biskupije i bakarskog municipija a Fiume gotovo do nedavno (1922.) pulske. Pripadali su većim i značajnijim mjestima nego li su to oni bili tada.

Strossmajerova ulica dobila je takvo ime nakon smrti velikana. Prije se je zvala Brodarska, do nedavno Proleterskih brigada. Josip Juraj Strossmayer najznačajnija je hrvatska osoba 19. stoljeća. Biskup, političar, utemeljitelj institucija, pisac i mecena. Preminuo je 1905.

Juraj Ružić (Hreljin, 8. travnja 1834. – Sušak 29. siječnja 1922.)

Bilo koji šapat o povijesti Sušaka a u njemu ne visoko frekventno spominjati Juraja Ružić – ništetan je, neizvodivo. Tko je bila ta osoba, skromni postolar, najbogatiji Hrvat Austro ugarske monarhije, višestruki gradonačelnik Sušaka, biznismen i poduzetnik, vlasnik brojnih velebnih vila i zgrada, veleposjednik, tvorničar i kućevlasnik, kulturni djelatnik i politički radnik, istaknuti hrvatski rodoljub, otac hrvatskog bana. Sve je to on bio.

A počeo je kao vrlo siromašna osoba, bez nekog obrazovanja, jedva znao čitati i pisati, ali iznimnom upornošću, pronicljivošću i marljivošću, iskoristio je mogućnosti koje je Austro ugarska pružala, etablirao se, postigao mnogo više od onog što smatramo američkim snom.

Da naučimo nešto iz gramatike ne samo iz povijesti, zavirimo što nam hrvatski rječnik kaže za značenje riječi – etablirati? = Glagol, Namjestiti, osnovati, utvrditi; Otvoriti radnju, trgovinu, podići fabriku; Utemeljiti, učvrstiti; Opremiti, opskrbiti (fr.) Profilirati, afirmirati, pozicionirati, isprofilirati, ustoličiti. Pa uzmite što vam drago.

Tko je bio Juraj Ružić? Roditelji su mu bili siromašni seljani. Otac nadničar koji bi ljeti izrađivao karbunice za dobivanje ugljena a majka domaćica koja je obrađivala zemlju. Živjeli su u mizeriji. Bio je najstariji od sedmero djece, pomagao im svestrano. Na Hreljinu i okolnim selima nije bilo škola pa ga je pismenosti podučavao neki umirovljenik. Sa 16 godina odlazi tucati kamen za cestovnu batudu a sa 17 u Semering na izgradnju željeznice. Po povratku nastavlja tucati kamen za ceste i pomaže oko vapnenica. Bio je dosta slabašan pa se je zaposlio u gostioni Plase gdje je upoznao draži trgovačkog zanata jer je u sklopu bila i trgovina. Uobičajeno tada bilo je da su djeca zarađeni novac predavali roditeljima za potrebe porodice. Tako je i on dok se nije vjenčao s Barbarom iz Šmrike. Imao je 22, posudio novac, otišao u Trst kupiti kože. Upustio se je u opančariju kako su tada to nazivali, danas postolarstvo (ili izrada kožne galanterije). Krenuo mu posao, dizao bi se u ponoć, natovario na sebe vreću opanaka,  pješke obilačio mjesta Vinodolštine prodavajući ih. Malo tržište pa 1859. odselio u Senj. Otvorio radnju, po cijele dane u njoj izrađivao i prodavao opanke, spavao u njoj do nesreće kad je zamalo poginuo od ugljičnog monoksida iz peći. Tri dana bio u komi.

Godine 1871. doselio se sa cijelom obitelji u Rijeku. Iduće godine s partnerom kupuje malenu strojarnicu na Školjiću. Sljedeće godine dogradili su na istom mjestu kuću za stanovanje i magazine. Dobro im je išao posao, partner mu uskoro umire pa Juraj preuzima cijeli posao. Godine 1880. otvora tvornicu kože (u današnjoj Vodovodnoj ulici). Presudan je bio ugovor o izradi radnih cipela za bosonoge radnike na izgradnji Sueskog kanala koji ga je doveo do krasnog blagostanja. Nije spiskao novac ko njegov otac nego ga je nastavio ulagati. Podiže cijeli niz prekrasnih palača, iznajmljuje ih za poslovanje i stanovanje. Njegova druga supruga je kćer zagrebačkog gradonačelnika Badovinca.

Predstavljao se je s više izvedenica svojeg imena kojeg je prilagođavao nacionalnosti trenutnog sugovornika, da mu bude bliži. Imao je četvoro djece od kojih je najistaknutiji bio sin Viktor, posljednji hrvatski ban. Upravo je on igrom sudbine putujući u Rijeku, u vlaku upoznao Nadu, kćerku čuvene spisateljice Ivane Brlić Mažuranić i još čuvenijeg djeda, hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Oboje su bili rođeni istog dana, 31. siječnja 1893. pa su se vjenčali, kada drugo nego istog datuma na svoj 25-ti rođendan 31.1.1918.  Juraj je bio najbogatiji Hrvat u AU monarhiji, gradonačelnik grada Sušaka u više mandata, tvorničar kožom i veletrgovac. Izgradio je cijeli niz stambenih zgrada, 48 palača koje je  iznajmljivao. Gotovo cijela današnja Strossmayerova njegovo je djelo. Impresioniraju na njenom početku one dvije palače. Te dvije peterokatnice (pogled s donje strane) na Piramidi oko kojih su se danas poput zmije obavile ceste istočnog izlaza, njegov su bile dom. Prva, istočnija, zvana Palatin, izgrađena je 1888. U njenoj kupoli je držao Malika, neko čudovišno stvorenje, hranio ga suhim kruhom. Bogati su držali neke vražićke živjeći u uvjerenju da im to donosi novac, pospješuje njegovo zgrtanje. Velika je porodica, brojni poslovni posjetitelji, mlada žena iz aristokracije pa uskoro do nje gradi i drugu palaču u austrijskoj oker boji. Nastavlja graditi niz ulicu sve one prekrasne zgrade. Svi se ti objekti nalaze na strmoj litici, a od ispod njih je bilo more (bilo, nije više). Svi su oni bili namijenjeni za iznajmljivanje od čije bi rente on i nasljednici trebali zauvijek bezbrižno živjeti.

Zgoda iz života koja ga oslikava:

Giuro Ružić pomagao je proslavljenog umjetnika Ivana Rendića u mladim danima. Kakvo je stvaralačko čudo bio taj čovjek, što je sve napravio, treba enciklopedija. Sretni smo što su u Rijeci, pogotovo na grobljima, ostala brojna njegova maestralna djela. Angažirao ga Juraj u više navrata (Napravit će mu i grandiozni mauzolej na Trsatu). Uvidio Juraj da bi u svoje palače trebao staviti poneku svoju sliku, običaj tog doba. Naručio mu ju je pa kad bila zgotovljena ode parobrodom iz Rijeke u Trst po nju u Ivanov atelje. Giuro je bio vrlo skrban (kako prevest tu riječ = štedljiv). Sve bi iskoristio. Svaka kuća koja bi se rušila uzeo bi njezin materijal pa ga ugradio u novogradnje. Stupići za vezivanje konja koji su bili ispred stare Guvernerove palače (danas su tu fontane na Jadranskom trgu) kao i sav materijal njezinom razgradnjom završio je u Fužinama za izgradnju obiteljske vile Ružić, ljetovališta. Dođe Juraj do Ivana, pogleda svoju sliku pa kad čuo cifru, poćme okolišati: “Mi se čini da to nis ja!”  Kad ga ubjediše da je to prečiži on: “Previše išćeš”. Nije mu upalilo cjenkanje pa ode natrag neobavljena posla. Stigavši u Rijeku dočekali su ga telegrami od suradnika: “Vraćaj se hitno!” Ukrcao se natrag na parobrod. Imao je što i vidjeti. Sve njegove slike izložio Rendić u glavnoj tršćanskoj ulici s time da je na njih docrtao mu rogove. Otkupio ih je sada sve po dvostrukoj cijeni, s time da su rogovi uklonjeni. Jedan od njegovih portreta nalazi se danas u villi Dvorski na Sušaku. Ime Juraja Ružić u Rijeci danas nosi ulica s istočne strane Rječine. Osobno mislim, koliko je toga učinio i ostavio gradu, da je zaslužio i spomenik, velebni, nešto poput njegove grobnice mauzoleja na Trsatu.

Željeznički kolodvor Sušak – Brajdica Na pruzi iz Rijeke za Zagreb postoji kolodvor Sušak – Pećine koji je od oko 1923. (ne zna se točan datum) do danas u funkciji. Ovdje je riječ o koji kilometar udaljenom drugom kolodvoru kojeg su radi raspoznavanja nazvali Sušak – Brajdica. Izgrađen je 1939. Međusobno su povezani spiralnim tunelom izgrađenim 1900. koji prolazi ispod Trsata i Krimeje. Tada samostalni grad Sušak imao je oko 15 tisuća stanovnika i za daljnji gospodarski razvoj izgradnja kolodvora bila je nužna. U tom međuratnom razdoblju svjetskih ratova, Sušak je bio najveća Jugoslovenska luka. Kolodvor je projektirala Leposava Bimić iz Generalne direkcije državnih željeznica Beograd. Kompleks se je sastojao od tri djela: Putničke čekaonice s tornjevima, upravne zgrade i vile koja je bila kraljevska čekaonica (ljubičasta zgrada na slici). Imao je ukrasne stupove i kapitele, arkadne trijemove, zidove od crvene cigle s kutevima od kamenih blokova, ljep izgled ali nikada nije u potpunosti dovršen niti saživio u punom sjaju.Početak rata i povijesne (ne)prilike koje su uslijedile, dovele su do toga da je spajanjem ta dva grada postao nepotreban. S vremenom je objekt propadao, bivao sve zapušteniji i derutniji, a na kraju zgrada je očito postala suvišna. Konzervatorski odjel nije reagirao u njenoj zaštiti, građani sa svojom inertnošću i pasivnošću još manje pa je 2008. zgrada čekaonice s tornjevima srušena kako bi se napravilo mjesto za prolazak ceste D-404 namjenjene brzom izlazu iz grada kroz novo izgrađeni tunel Pećine na  istočni dio riječke zaobilaznice.

U neposrednoj blizini kolodvora je kuća obitelji Vilhar (ona do semafora na raskršću) Proslavili (i obogatili) su se trgovinom drva.

Ispod Ružićevih vila i velebnih zgrada

Do 1903. dopiralo je more sve do visokog ogradnog zida od palača. Započelo je nasipavanje mora da bi se dobio manipulativan prostor za potrebe luke Porto Baroš i željezničkog terminala. Viktor Ružić, Jurajin sin i nasljednik, buni se radi eksproprijacije obale podno njihovih vila, uzvičući: “Mađari nam otimaju more!” Uvijek staro koči novo. Oni su nasipavali da bi dobili prostor za postaviti željezničku prugu (pogledajte sliku Kupališne kućice, uočit ćete ju u kutu, još i danas je pruga tu makar van funkcije). Pruga iz Budapest je došla povijesne, legendarne godine za grad, 1873. Ušla u grad postojećom trasom, trebalo je na nju priključiti novu liniju za narasle potrebe Sušaka i stvoriti prostor za lučka skladišta na kojima će biti hangari za izvoz (kako onda tako i danas – neobrađenog) drveta. Najcjenjenije su bile hrastove dužice od kojih su se izrađivale bačve (sad se sjetih što mi pričahu Škoti da se  Whisky skladišti samo u hrastovim bačvama. Isto je i s vinom).1976. ovdje je izgrađen vijadukt, tzv. “Istočni izlaz”. Nažalost u završnici prvog pokušaja se je urušio (armatura i podupore nisu podnijele teret betona) pa ga je trebalo podignuti iznova.  Na kei Rječine bilo je šetalište i kupalište. Poslužili su i sprudovi na sredini rijeke za okupati se. Edukativni đir je završio na ušću Rječine u proslavljenom dugovječnom veslačkom klubu Jadran. Promatrali smo prekooceanske kontejneraše, Rijeku s mora i onu žutu zgradu s kapelom sv. Lovre koja je svojevremeno bila  destilerija pića Pfau. U njoj su bili smješteni i D’Annunzijevi arditi (1919 – 1920.)
Na kraju je Theo izustio: “Grad s dva imena i jednim srcem!”

(Tekst i fotografije: Fred Demark)