Ulica Milutina Barača (raniji naziv: Via Volosca, zatim Industrijska ulica) dobila je naziv Rješenjem Gradskog vijeća Grada Rijeke 25. siječnja 2001. godine. Milutin Barač je bio kemičar i zoolog i zaslužan je za izgradnju Riječke rafinerije nafte (1883. godine) prve na našem području i jedne od prvih u Europi. Uspješno je vodio rafineriju kao direktor i glavni tehnički stručnjak 37 godina (1883-1920).

Okupili smo se ispod samostojećeg željezničkog nadvožnjaka izvedenog pomoću spojeva sa zakovicama, koji ulicu premošćuje u jednom komadu i bez potpornih stupova. Napravljen je tridesetih godina prošlog stoljeća u riječkom brodogradilištu “Cantieri navali del Carnaro”, današnji „3. maj“.

U neposrednoj blizini nalazi se riječki željezni svjetionik koji je nekad bio smješten na vrhu riječkog lukobrana, a prvi put je svjetlo na njemu upaljeno 26. studenog 1884. godine. Zbog slijeganja lukobrana, svjetionik se sunovratio u more i krajem 19. stoljeća premješten je na Mlaku. Godine 1933. i treći je put pomaknut te ovaj put podignut na trokatnu svjetioničarsku zgradu i ojačan armiranim betonom. Danas više nema funkciju u pomorstvu.

Početkom 20. stoljeća, razvojem putničke luke i intenziviranjem prekooceankih linija prema Americi, Rijeka postaje središte migracijskih kretanja stanovništva i važna iseljenička luka iz koje se u novi svijet iselilo više od tri stotine tisuća žitelja srednje Europe. Kapaciteti za prihvat putnika bili su nedostatni pa se mađarsko Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo na izgradnju novog hotela. Za potrebe njihova smještaja uz samu prugu izgrađen je impozantni trokatni hotel „Emigranti“, koji za ono doba bio veoma luksuzan. Projekt je izradio inženjer Szilárd Zielinski, profesor politehnike na Sveučilištu u Budimpešti. Odlučio se za potpuno neuobičajen tip građevine armiranobetonske konstrukcijI i u arhitektonskom smislu predstavlja iznimno zanimljivu i vrijednu građevinu. Konstrukcija i način izrade samoga zdanja sasvim su sigurno bili potpuna novost za riječko graditeljstvo. Tim se objektom Rijeka priključila europskim trendovima modernih konstrukcija, a izgradilo ga je budimpeštansko poduzeće Henrik Freud es Fiai 1905. godine. Riječ je o 160 metara dugoj zgradi, s prizemljem i dva kata, smještena nasuprot nekadašnje Ljuštionice riže, što će se pokazati značajnim za jelovnik koji emigrantima, svakodnevno, sve do njihova odlaska kroji glavna kuharica, siorra Maria Grassa koja je svoj nadimak “debela” nosila ponosno kao insigniju svoje profesije. To je mjesto bilo izabrano upravo zbog blizine luke i željezničkog pristaništa. U podrumu su bile smještene čekaonice, ambulanta, kupaonice, sobe za dezinfekciju i uredi za prodaju putnih karata. Na prvom i drugom katu bile su spavaonice i prostor za okupljanje emigranata koji su prošli sanitarnu i liječničku kontrolu.

Preko puta hotela „Emigranti“ nalazi se monumentalna upravna zgrada Rafinerije nafte – ROMSA (danas INA maziva) u koju je ukomponirana zgrada nekadašnjeg pogona Ljuštionice riže (Rižerija) poznate pod nazivom Prima Fabrica Fiumana Per La Pillatura Del Riso. U vrijeme otvorenja 1882. bila je najveća u Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Projektirana je 1881. prema nacrtima riječkog arhitekta Mate Glavana koji je bio zadužen za projektiranje skladišnih i drugih pratećih objekata u sklopu tvornice, uključujući i željezničke tračnice do samoga mora. Govorimo o glomaznome peteroetažnom objektu, gotovo bedemske forme, s naglašenim trokutnim zabatima krovišta. Pročelje karakteriziraju nizovi prozorskih otvora i minimalna dekoracija. Danas od ove građevine nije sačuvano gotovo ništa budući da je nakon propasti Ljuštionice koja je prestala raditi poslije Prvoga svjetskoga rata u potpunosti rekonstruirana i uklopljena u upravnu zgradu Rafinerije nafte koja 1936. godine kupuje njezin teren i objekte. Godine 1889. prema projektu uglednog arhitekta Giovannija Randicha započeta je izgradnja upravne zgrade Ljuštionice riže. Riječ je o troetažnom objektu skladnih proporcija bogato raščlanjena pročelja, s neorenesansnim karakteristikama. Zgrada se nalazila zapadno uz glavnu pogonsku zgradu.

U izgradnji kompleksa riječke Rafinerije nafte našla su se od njena osnutka 1882. godine djela dvojice riječkih arhitekata, Matije Glavan, projektanta prvih postrojenja izgrađenih nakon 1882. i Enea Perugini, projektanta Upravne palače, dovršene 1940. godine. Zbog toga se ovaj važni industrijski kompleks u Rijeci uzima kao ambijentalno dobro grada. Starinska zgrada nekadašnje Ljuštionice izgubila je svoju funkcionalnost, pa je Uprava Rafinerije odlučila u njoj provo obnoviti neke prostorije za svoje potrebe i potrebe radnika, dok nije konačno odlučeno da se priđe cjelokupnoj modernizaciji. Enea Perugini je smatrao da treba graditi na talijanski način i s talijanskim materijalima i u njegovoj arhitekturi uvijek postoji ekspresivna snaga kamenja razne tvrdoće, mramora raznih boja, prisutni su domaći kamen i žbuka, jer se nastojao prilagoditi ambijentalnim materijalima zavičaja na kojem izvire arhitektura. Vrlo duhovito koristi kostur goleme i dugačke građevine Rižerije, pa 1938. godine projektira posve modernu Upravnu palaču Upravne zgrade Rafinerije nafte. Na zgradi se ruši atika i dva bočna zabata, središnji se dio zgrade cjelokupan ruši i u tu se prazninu umeće reprezentativna suvremena palača. koja je doprinijela uljepšanju i estetskom izgledu grada.

U daljini iza pogona Rafinerije možemo vidjeti Rafinerijino Radničko selo koje je smješteno u današnjoj Ulici Giuseppe Duellla, a zapravo je gradska četvrt koju je projektirao riječki arhitekt dr Nereo Bacci. On je trebao upravo na ledini urbanistički riješiti radničko naselje. Projektirao je zgrade po mjeri čovjeka, radnika, njegove obitelji i potreba. Kuće je položio u vrtove, okolo su kameni potporni zidovi. Zgrade su jednokatnice s četiri, za ono doba, veoma udobna stana, projektirane u nekoliko sličnih tipova, čistih funkcionalnih linija, tako da do danas to naselje nosi oznake humanog i toplog prebivališta u zelenilu.

Prema kraju Baračeve ulice na broju 15, a na pristupnom prostoru prema halama nalazi se Vagonska okretnica, radionice i velika ložionica s okretnicom lokomotiva, najvećom te vrste na Balkanu, jednom od najmarkantnijih građevina ne samo riječke željezničke baštine već i riječkoga urbanizma. Ta prizemna građevina u obliku polukružnog prstena s 22 kolosijeka za garažiranje lokomotiva izgrađena je neposredno prije Prvoga svjetskog rata i danas je u funkciji.

Na poticaj riječke Trgovačko-industrijske komore (Camere di commercio e d`industria) izgrađena je nova ljevaonica metala, Fonderia metalli, tvornica velikoga proizvodnog kapaciteta. Dolaskom mladog i perspektivnog inženjera, tadašnjeg direktora Tršćanskog tehničkog poduzeća Roberta Whiteheada na upravljačko mjesto, proizvodnja hvata zamah i usmjerava se na izradu parnih strojeva za ratne brodove carske flote i brodogradnju. Fonderija je ukinuta u srpnju 1863., a uprava tvornice mijenja ime u Riječki tehnički zavod, Stabilimento tecnico Fiumano. Od 1874. pod imenom Silurificio Whitehead, Torpedo fabrik von Robert Whitehead, poslije Robert Whitehead & Co, na istome mjestu počinje djelovati prva tvornica torpeda u svijetu. Prema izvorima, osim Whiteheada i njegovih stručnih suradnika, ideja za izum torpeda potekla je od Ivana Luppisa. Prema njegovoj zamisli krenulo se u projektiranje oružja za uništavanje neprijateljskih brodova prije nego što se približe obali. Dakle, inicijalna idejna primjena tog oružja bila je zaštita obale od brodovlja, stoga i naziv salvacoste, u slobodnom prijevodu spasitelj obale ili ono što spašava obalu. Tehnička realizacija Luppisove ideje urodila je mnogim patentima i inovacijama, da bi u konačnici bilo stvoreno u oružje velike primjene i široke namjene – torpedo. Na taj način, Rijeka je našla svoje mjesto u samom vrhu tadašnje svjetske industrijske inovacije i proizvodnje. Izum je bio planetaran, a potražnja velika te su se u to vrijeme u tvornici isključivo proizvodila torpeda, uređaji za lansiranje torpeda i visokotlačni kompresori zraka. Prvi torpedo napravljen je 1866. godine. Nakon Whiteheadove smrti, tvornicu preuzimaju britanski poslodavci, tvrtke Vickers i Armstrong-Whitworth. Proizvodnja je i dalje usmjerena na ratnu industriju. U vremenu od 1908. do 1915. tvornica je ponovno započela s brodogradnjom, točnije s izgradnjom podmornica. U riječkoj tvornici Whitehead proizvedeno je svega nekoliko podmornica, ali je bitno istaknuti da su riječke podmornice bile naoružane torpedima, što je sasvim sigurno dalo novu ulogu samim podmornicama, ali i torpedu. Tvornica u bitno izmijenjenom obliku nastavlja raditi do 90-ih godina, 1966. proizveden je posljednji torpedo, a u godinama koje slijede tvornica će se baviti proizvodnjom dizelskih motora i traktora.

Što se tiče sačuvanih arhitektonskih prostora tvornice, Vila Whitehead je najreprezentativniji dio upravne zgrade tvornice, zatim kompleks hala s pogonima, skladišta armiranobetonskih konstrukcija te sama lansirnu rampu na čijim su projektima radili poznati arhitekti Giacomo Zammatio, Giovanni Maria Curet i drugi.
Robert Whitehead naručio je 1878. od tršćanskog arhitekta G. Bianchinija projekt vile. Dvokatnica je do danas sačuvana u ponešto izmijenjenom obliku, ali gotovo neprepoznatljive unutrašnjosti. Riječ je o građevini tipičnoga historicističkog stila. Ulazno pročelje je južno orijentirano i ima vrlo dinamičnu arhitektonsku profilaciju s istaknutim erkerima i nenametljivom, ali velikom ulaznom altanom na kojoj se nalazi terasa. Zgrada je s vremenom dograđivana, a znatne preinake potpisuje Enrico Biliscoka 1886., dodajući urede za službenike i prostorije za crtanje. Objekt je imao funkciju upravne zgrade, ali je prisutna i njegova stambena namjena.

Lansirna stanica dio je ugasle tvornice za proizvodnju torpeda i u njezinu su tvorničkom krugu nalazi od 1930-tih. To nije prvi objekt te vrste na istoj lokaciji. Svega 50-tak metara podalje, već u 19. stoljeću koristile su se dvije lansirne stanice. Vrijeme je učinilo svoje i one su pokleknule pred tehnološkim promjenama što ih je zahtijevao kontinuiran razvoj tog oružja. Za razliku od tih nestalih stanica, drvenih, stanica koja još uvijek podsjeća na izum torpeda, čvršće je, armiranobetonske konstrukcije. Zahvaljujući lokaciji u krugu prvoga svjetskog pogona za proizvodnju torpeda, ona je svjedočanstvo tehničke inventivnosti Rijeke svoga vremena, te landmark industrijske baštine značajan u svjetskim okvirima.

Naša šetnja završila je na obali mora s pogledom na industrijska postrojenja uz zahvalu Theu na još jednom stručnom i zanimljivom vođenju.

Zahvaljujemo svim zainteresiranim građanima, zaljubljenicima riječke povijesti, koji nas redovito prate te koristimo priliku da najavimo nova događanja.

U subotu, 1. lipnja članovi Spomeničke knjižnice i zbirke „Mažuranić-Brlić-Ružić“ Fondacija „Matilda Ružić“ organiziraju 10. jubilarni Đir po Pećinama, jedinstvenu šetnju koja za cilj ima upoznavanje ljubitelja povijesti s „tajnama“ koje nude brojne vile na Pećinama. Ove godine posjetit ćemo perivoj Vile Dworsky, Pećine 3 gdje ćemo se okupiti u 17 sati i nakon toga krenuti prema Vili Ružić, Pećine 5.

U srijedu, 12.lipnja u sklopu obilježavanja Dana sv. Vida, Mjesni odbor Podmurvice organizira edukativnu šetnju – Šetnja Starim gradom „Nazivlje ulica i trgova Staroga grada kroz stoljeća“. Okupljanje je u 18,30 sati kod Kosog tornja.