Po prekrasnom, gotovo ljetnom vremenu, posljednjeg septembarskog dana 2023. puna dva i pol sata koja su nam proletjela u trenutku, vodili su nas kroz zanimljivosti tog riječkog naselja.
Theo iznese enciklopediju znanja. Teško je izvući srž kad je sve bitno, zanimljivo i vrijedno. Obraćanje je započeo konstatacijom: “Ništa ne bi bilo da nema vašeg interesa!” a on je i ovog puta, uostalom kao uvijek, bio iznad svih očekivanja. Oko stotinu duša nazočilo je toj prezentaciji.
Edukativni đir započeli smo ispred selezijanske crkve Marije Pomoćnice.
Selezijanska crkva Marije Pomoćnice
Da bi razumjeli njezin nastanak i okolnosti koje su tome doprinijele, moramo otići u 1859. i to u Torino. Tamo se je desila snažna ekspanzija industrije koja je u mnogočemu promijenila dotadašnji, stoljetni način života, nemilice ostavljajući posljedice na ljude. Izazvalo je to brojne socijalne probleme u kojima su najveće žrtve bila muška djeca. Dok su im roditelji po cijele dane radili u fabrikama za mizernu dnevnicu (kad bi izostali ništa ne bi dobili) djeca su im bila nezbrinuta, prepuštena nemilosti ulice, odgojno zapuštena u beznađu.
Svećenik Ivan Bosco uvidio je te patnje i nepremostive probleme tadašnjih ljudi. Okupio je grupu istomišljenika, od pape Pia IX dobio podršku i utemeljio red salezijanaca (prozvali su se prema svom nebeskom zaštitniku sv. Franji Saleškom). Isključivo su bili okrenuti odgoju i zbrinjavanju muške mladeži (školovali su ih do zanata). Don Bosco do svoje smrti 1888. strašno je mnogo napravio na brojnim poljima za dobrobit svih, osnivao družbu Sv Franje Saleškog, gradio velebne crkve, proširio red svijetom, proglašen svecem, a njegovo tijelo i danas leži u bazilici Marije Pomoćnice u Torinu.
Ista situacija kao u Torinu, dešavala se je i u Rijeci. Snažan razvoj industrije koji je zahvatio grad nakon što je 1868. podpao pod Mađarsku, uvjetovao je da su se u njega iz cijele Monarhije slijevale tisuće ljudi u potrazi za poslom. Velike industrije uzrokuju velike probleme tako je i pridošlicama zbrinjavanje adolescenata bio misterij. Marijina udruga (pokroviteljica mu je guvernerova supruga, grofica Sofija Wickenburg) uvidjela je potrebu za djelatnošću selezijanaca ovdje i pozvala ih. Njih četvorica su došli 6. siječnja 1918. iz Venecije (Danas ih je deset. Naš voditelj kroz svetište bio je don Daniel). Bilo je to uoči završetka Velog rata (I svjetski) koji je prouzročio tolike strahote, razaranja i patnje ljudima. Ustupili su im kuću s prostranim dvorištem na Plasama, tako se je zvala podopćina koja je svojevremeno objedinjavala više naselja na tom području (prostirala se otprilike od Potoka do Krnjeva). Odmah su započeli svoj vjerski, pedagoški i socijalni rad među muškom mladeži. 1926. dograđena je kazališna dvorana koja je 1933. opremljena svime potrebnim za projekcije zvučnih filmova (pogodan medij propagande). Sve se je više vjernika okupljalo tako da im je kapela Oratorija postala pretijesna. Smjelo su odlučili izgraditi crkvu Marije Pomoćnice za njihove narasle potrebe i na ponos grada.
Crkve vole dominirati krajolikom zato ih je većina smještena na brežuljcima odakle su vidljive s mnogih strana. Ovo je bilo idealno mjesto iz čijeg dvorišta puca pogled na daleko. Vidljivo je s kilometarskih udaljenosti jer ispred nije bilo ničega (kao što su to neboderi danas). Izgradit će ju na platou između postojeće kazališne dvorane i salezijanskog prebivališta.
Istovremeno gradi se i crkva na Kozali (1929 – 1936). Sve isti atributi i razlozi jer svako područje želi imati neku dominantnu crkvu.
Ovu Marije Pomoćnice projektirao je arhitekt Eneo Ronca iz Verone a don Carlo Ruscono iz Trsta izgradio ju je u stilu lombardijske neoromantike. Trobrodna s velikim lunetama, (u novije vrijeme je podignut kor), oslikani lukovi, prikaz nebeskog carstva, trifori sa strane, velika rozeta nad ulaznim vratima, mistiku vjerskom prostoru daje osvjetljenje odozgo, sunce je svjetlost života, puk se u tim okolnostima osjeća božanski.
Crkva je sagrađena 1934. godine. U desnom krilu se uči zanat i muzika (smatrali su je uzvišenom jer doprinosi raspoloženju. Ugodu duši donosi glazba). Tu je teatrino i kino, jedno među prvima u gradu. Salezijanci odgajaju mlade da vježbaju tijelo i duh pa su tu i vanjska igrališta. Danas za mali nogomet i košarku, ali ima još sportova koje možete prakticirati. Svakodnevno od 06 sve do 22 sata otvoreni su djeci svih uzrasta koja žele tu provoditi slobodno vrijeme da nisu na ulici.
Na padini ispred crkve veliki su vrtovi. Mlade tu podučavaju hortikulturi, obrađivanju vrtova, voćki, maslina itd. Mnogi vjerski redovi kroz povijest uz sakralnu funkciju širili su poljodjelstvo i prenosili neukom puku kako uzgajati da se preživi. Glad je vladala. I danas su to korisna saznanja.
U tom vrtu podno terase pred crkvom na visokom pijedestalu nalazi se kip Marije Pomoćnice s Isusom u naručju. Izuzetno je to radosna crkva, puna svjetla i događanja koja privlači mladež. I nama je bilo ugodno u njoj slušati Theova i don Danielova predavanja.
Salezijanska gimnazija u Rijeci velika je nepoznanica za većinu stanovništva koje misli da se tu obrazuju kadrovi za crkvene potrebe, da je to sjemenište. Osnovana je 1959. pod imenom: Srednja vjerska škola za spremanje svećenika. Isprva je djelovala u villi Gotthardi koju je salezijancima poklonila ta intelektualna fiumanska familija čuvenih pomoraca i trgovaca. Sada je to stari obnovljeni dio škole na koji se nadovezuju novoizgrađeni.
Uspostavom Hrvatske pružene su joj nove mogućnosti koje je svrsishodno iskoristila. Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo joj je program, priznalo pravovaljanost svjedodžbi. Odgoj i obrazovanje ostvaruju se sukladno nacionalnim kurikulumima. U nju se mogu upisati (ne baš) gotovo svi, od 1996. i djevojke. Sljedeće godine su ju dogradili što je omogućilo uz klasični razred oformiti i razred opće gimnazije za sportaše.
Škola je četverogodišnja, rad je organiziran samo u jutarnjoj smjeni. Trenutno ju pohađa 308 učenika raspoređenih u 12 razrednih odjela: 4 klasična i 8 sportskih. Ima 50-ak djelatnika. Interes za nju je izniman, tako se 120 njih nije uspjelo upisati. Prepoznatljiva je po odličnim uspjesima na natjecanjima, njezini učenici postižu izvrsne rezultate na državnoj maturi i visoki postotak upisa na fakultete. Kako to? Program klasične gimnazije obuhvaća učenje latinskog i grčkog jezika kroz sve četiri godine. Još je nadopunjen njemačkim jezikom, vjeronaukom i informatikom što daje dobre temelje za daljnje školovanje.
U nastojanju da oplemenim Theovu i don Danielovu prezentaciju, idućih dana uletjeh među gimnazijalce. Ugodni razgovori, dragocjena saznanja. Otkrili su mi percepciju neupućene javnosti da je to najlakša gimnazija u koju se upisuju oni koji nisu uspjeli drugdje a zapravo je najteža i postiže najbolje rezultate. Ima više predmeta od ostalih. Svaki dan imaju osam sati nastave.
Škola je jako moderna, uređena, suvremeno opremljena. S njene istočne strane je balon s natpisom Don Bosco u kojem je sportska dvorana. Projekt je već gotov za izgraditi modernu čvrstu dvoranu na tom mjestu.
Krasi ju jedna specifičnost od ostalih škola što ujutro prije početka nastave svi zajednički izmole molitvu.
Za upis u Sportsku gimnaziju moraju donijeti potvrdu da su registrirani sportaši u nekom sportu i da nastupaju na natjecanjima. Mnogi polaznici su vrlo uspješni sportaši.
Ono što nitko ne spominje, a ja uočih: Ako joj je kapacitet ukupno 304 učenika, znači da ih godišnje upisuju četvrtinu, dakle skoro samo 80. Žao ti dođe tih 120 učenika koji apliciraju, a ne uspiju se upisati.

Benediktanski samostan i crkva sv. Josipa – benediktanke su plemićke djevojke, dakle iz imućnih obitelji koje su im željele priuštiti dostojno obrazovanje. U ono vrijeme za žene najbolje mjesto bilo je u samostanu. Bečki dvor vodio je prosvjetiteljsku politiku pa je Carica Marija Terezija izrazito brinući za razvoj 1777. potpisala povelju kojom unapređuje odgoj ženske mladeži.
Riječki samostan benediktinki nalazio se je u Starom gradu neposredno pored Vele crikve (UBDM) i kosog tornja, u kompleksu s crkvom sv. Roka. Kako ispod njega protiče potok, oko 1908. bio je u tako lošem stanju, prepun vlage da je postojala opća bojazan da će se urušiti.
Isusovci su promicali i donosili obrazovanje, ono što je srednjevjekovnoj Rijeci nasušno bilo potrebno, zato ih je pozvalo Gradsko vijeće. Nakon više pregovaranja, došli su s rektorom iz Trsta 1627. Ustupljena im je crkva sv. Roka i kuća pored Sokol kule. Uglavnom, 1725. dovršili su novu crkvu sv. Vida, kakvu ju danas znamo. Ona će se i dalje dotjerivati i obogaćivati dekorativnim elementima. 6. svibnja 1742. posvetiti će ju pulski biskup jer je Rijeka pripadala toj biskupiji.
Problematična crkva sv. Roka nije im više bila nužna. Sve vrijedno iz nje prenijeli su u sv. Vid. Kad se već planira rušiti, majke benediktinke odlučile su se preseliti na svoje imanje na Podmurvicama, gdje su posjedovale kuću i veliki kompleks zemljišta. Kuća je bila nedostatna za sve njihove potrebe pa su krenule u izgradnju novog primjerenog, suvremenog velebnog samostana.
Arhitekti Theodor Traxler i Eugenio Celligoi zamislili su građevinu tlocrtno u obliku slova E, tako da na zapadnoj strani bude samostansko krilo, a istočno je namijenjeno za školu. Između njih biti će pripojena crkva.
Pokrenuta je velika donatorska akcija. Mnoga ugledna društva, firme i pojedinci obilato su ju pomagali. Prikupilo se je pozamašnih 300.000 kruna, nažalost nedovoljno. Zato su benediktinke krenule rasprodavati sve što su imale u starom samostanu, uključujući vrata, prozore, kvake… i prikupile dodatnih 10 tisuća kruna.
Započeli su radovi. Najprije su visokim zidom, koji i danas postoji, ogradili prostor parcele Poglayen, na kojemu će se izgraditi ovako ambiciozan sklop. Građevno poduzeće “Emilio Celligoi et Co” preuzelo je izgradnju. U isto su vrijeme njih dvojica projektirali su Teatro Fenice. Uočava se izvedbena sličnost tih dviju građevina. Na sjeverozapadnom kutu tog zdanja i danas stoje velikim slovima ispisana imena obojice arhitekata i godina 1914.
Kolaudacija (odobrenje rada nakon komisijskog pregleda) je potpisana 4. srpnja 1914. godine.
Preseljenju (bolje reći otvorenju) je nazočilo 15.000 osoba koje su u procesiji stigle iz centra Rijeke simbolično povezavši obje lokacije. Udruga Sestra srca Isusova brinula je za žensku mladež. U srednjem dijelu zgrade, u prostoru uz samu Crkvu, živjele su i radile časne sestre, a oba krila su bila namijenjena ženskom internatu. Imanje je okruženo velikim vrtovima koje su obrađivale sestre i štićenice što im je bila radna terapija i pružalo satisfakciju. Benediktinci više od ikoga su prakticirali poljodjelstvo.
Tijekom savezničkog bombardiranja grada za vrijeme drugog svjetskog rata, bomba je pala na samostan i oštetila ga. Nakon rata promijenila se je vlast, izrazito nesklona vjeri, pa su benediktinke uvidjele da više nemaju što tražiti tu i otišle u Italiju. Samostan je ostao.
1950. godine zapadno krilo zgrade popravila je riječka Rafinerija nafte, tada na Mlaki i u njemu nastanila svoje učenike.
Odlukom vlasti 1961. godine došlo je do spajanja đačkog doma industrijskih škola i đačkog doma ženske omladine a Dom dobio naziv “Đački dom Podmurvice”. Danas je preimenovan u “Učenički dom Podmurvice”. Smješta mušku i žensku mladež (koja više ne obrađuje vrtove). Te urbane vrtove danas su građani uzeli na obrađivanje.
U zatvorenom dvorištu priređen nam je domjenak, ugodno osvježenje uz nova saznanja nakon čega smo ušli u crkvu sv. Josipa.

Crkva sv. Josipa u sklopu samostana benediktinki
Dva dana uoči Nove godine 1929. položen je kamen temeljac za izgradnju crkve sv. Josipa u sklopu samostana benediktinki. Već 30. listopada 1931. bila je posvećena, dakle dovršena i u upotrebi.
Projektirao ju je arhitekt Eduardo Stipanovich, rođen u Malom Lošinju 1887. Osmislio ju je od armiranobetonskih rebara i tako prostor lišio pretjeranih detalja, davši svjetlosti funkciju oplemenitelja atmosfere. Glavni oltar je samo u znaku križa. Odvojio je dijelove za oratorij benediktinki i crkvenog broda, određenog za vjernike jer se redovnici (koji su imali prolaz iz samostana i s galerije su pratili liturgiju) ne bi trebali miješati s pukom.
Najintrigantnije u crkvi (što vjernici ne znaju) je slika nekog svećenika (doduše ne ona nego ono što je ispod nje) koja je tu postavljena da prikrije sadržaj ploče posvete, zahvaljujući čemu je (ploča) opstala. Kad se slika odmakne ukaže se tekst zahvale svima koji su doprinijeli izgradnji ove crkve, između ostalog spominje se donatorica Maria Szapary (čije je ime nosio jedan gat u luci) ali i Mussolini. Prisjetimo se kad je ponestalo novca za dovršiti zvonik crkve na Kozali, on je zavukao ruku u džep (malo svoj malo državni) i omogućio dovršetak. Postavili su mu ploču zahvale na crkvi koja je utučena i brutalno demolirana. “To je slika jednog vremena! Povijest ne smijemo prikriti zaboravom! Još je gore njeno namjerno uništavanje”- bila je Theova završna poruka ovog edukativnog đira
Ville i cesta do Beča – Između imanja salezijanaca i benediktinki prolazila je značajna prometnica koja je Rijeku povezivala sa svijetom. Jedan njen ogranak vodio je do Beča, drugi do Trsta odakle vam je cijela EU bila nadohvat. Zvali su ju Via Germania a nakon pada Austro Ugarske i dolaska Italije, Via Trieste. Kad je došla Yuga promijenila joj je ime u Ulica Narodnog ustanka a u Hrvatskoj je Vukovarska.
Uz nju su niknule luksuzne vile (i manje luksuzne kuće) kojima zahvaljujući možemo pratiti, odgonetnuti kuda je cesta prolazila (sve do kultnog restorana Stara pošta, gdje bi mjenjali kočije, konje) i dalje. Tko je imao diližanstve za najam, dobro je profitirao.
U prve luksuzne ville na području Podmurvica ubrajaju se:
Villa Beusterein – projektirao ju je arhitekt Ugo Pagan 1805. za Otto Beusterein-a načelnika policije u AU doba. Secesija. Na njoj dominira stubišni toranj, preteća air condtiona. Kroz njega struji zrak ulazeći hladan pri dnu, izlazeći zagrijan na vrhu i tako podhlađuje kuću. Toranj je i zgodna osmatračnica, vidikovac. Prozori su lučni, verande i terase produžetak su dnevnog boravka. Na njima i vanjskim fasadama nikad se nije sušila roba (što je danas pojavnost), već je tome bio namijenjen kortil.
Nekada su si kuće i raskošne vile gradili za potrebe ovozemaljskog života a grobnice, kapele, mauzoleje za zagrobne potrebe. Nažalost buduće generacije nisu imale razumijevanja za njihova stremljenja. Nakon II svjetskog rata vile su im oduzete i u njih je smješteno više porodica a iz grobnica su polako odlepršali kako bi se koja kom moćniku dopala. Taj trend nastavlja se i ovih dana. Nedavno je Otto Beusterein odlepršao sa svojeg posljednjeg počivališta tako da mu se je izbrisao svaki trag.
Ne bi trebalo tako obzirom da su oni puno toga gradu ostavili i svojevremeno doprinijeli.
Villa Illy – gradili su je arhitekti Jablonsky i Pagan 1905. za poduzetnika Rodolfa Illy koji će kasnije odlaskom u Trst stvoriti veliku caffe dinastiju. Danas u svakoj boljoj prodavaonici kave (I kod nas) možete pronaći kavu Illi.
Villa Beusterein i Illy imaju fasadne slikane dekoracije koje su još vidljive, proizišle iz nekog riječkog slikarsko-dekoraterskog ateljea. Nalaze se u gornjim dijelovima vanjskih zidova, prikazuju groteske i stilizirane biljke.
Danas su u villi Illi (zapuštenog izgleda) smještene ordinacije zdravstvene (ambulanta) i dentalne medicine.
Ovih je dana izdanak te porodice, bivši gradonačelnik Trsta, održao vrlo zapaženo predavanje u Rijeci.
Villa Randich – projektirao ju je i izgradio sam Giovanni Randich, čuveni i izdašni riječki arhitekt za sebe i suprugu contessu Tacco. Bila je prepuna ukrasnih kalijevih peći koje su ložene ugljenom, misteriozno nestale. Danas je villa Dom za nezbrinutu djecu.

Ostale zanimljivosti proistekle iz obrade ove teme
Područje Podmurvica nekada se je zvalo “Gelsi” što znači murva, čija su stabla bila karakteristična za ovaj predio (dakle na istom smo – pod murvom = Podmurvice). Uspomenu na to staro ime danas je zadržala još talijanska osnovna škola Gelsi na Podpinjol-u. Zanimljivo je da je ta OŠ-SE prvotno djelovala u zgradi današnje OŠ Podmurvice, izgrađenoj 1906, tada najmodernijoj u gradu a 1953. preselila (zajedno s imenom dok je postojeća škola preimenovana u OŠ Podmurvice) na današnju lokaciju u zgradu u kojoj je nekada bio đački dom. Slično je i s OŠ Kozala kad su joj samodoprinosom izgradili novu modernu zgradu i preselili je u nju, ponijeli su njezino ime a stara je zgrada postala OŠ Belveder.
Porijekla imena: Oduvijek je trebalo definirati, imenovati, područje na kojem se nalazite. Kako se je drvored murvi protezao uz cestu od Bazovice do samostana, kad bi kočije (ali i pješaci) prolazili tuda: “Kuda ste pasali?” – za domaće to je bilo: Pod murvice (ispod murvi). I cijelo područje poprimi taj naziv.
Nekada se je po cijele dane radilo, nedjelje su ostajale za razonodu. Odlazilo se je u Giardin (park Mlaka) na zabave. “Kade ćemo storit piknik?” – Pod pinijama, pa su to područje prozvali Podpinjol.
Morate imati na umu da tada još nije postojao Studij kroatistike a Fiumani na osebujan način pričaju hrvatski.
Znamenita građevina na tom području je Tehnički fakultet, ex Kasarna Diaz, vojarna po hrvatski.
Građena je istovremeno kada i samostan benediktinki, dakle uoči početka Prvog svjetskog rata.
Odmah iza nje je Banderovo koje se je zvalo: Monte Grappa (prevedeno “Brdo rakije” domaći su ga zvali “Smušeni breg”. Tko zna što ih je navelo na ta imena, možemo samo nagađati, vjerovatno se krije u proizvodima vinove loze koja se je tu uzgajala).
Ona zgrada trokatnica, okružena zidom kao kaštel, koja dominira sjevernom padinom brijega, (sad se je našla nad ulazom u tunel D-403) bila je oficirska kuća. Kasnije dugo godina puk će ju nazivati Mađarska kuća. Mnoge zgrade na Banderovu su napravljene za potrebe vojnih lica, koji su djelovali u toj vojarni. Nisu se dugo nauživali u njima, tek koju godinu do završetka rata. Rijeka je bila grad koji je bujao (pod Mađarima) i onda nakon rata nikome više nije trebala, tek D’Annunziu. Dolazi do velikog egzodusa koji se nigdje ne spominje, u sjeni je onoga koji će biti iza idućeg velikog rata, drugog svjetskog. 1918. jedna trećina grada je otišla, najviše Mađara, Njemaca i Židova. S njima i velik dio stanovnika Banderova. Danas na njemu još ima dosta starih kuća iz tog vremena, dakle izgrađenih pred više od stoljeća.
Usput spomenimo da je obližnja Elektro škola kako ju naše generacije znaju, prvotno bila Mađarska građanska škola.

Tituliranje svećenika:
Ono što puk naziva svećenikom, različiti redovi mu daju drukčiji prefiks. Kod franjevaca, kapucina (ista grupacija) i dominikanaca je “fra”, skraćeno za fratar što znači fratello = brat. Kod isusovaca i evanđelista je Pastor, što znači otac, kod benediktinaca je opat jer borave u Opatijama, kod pravoslavaca je pop dok su salezijanci zadržali Don kao uspomenu na svog osnivača Don Bosca.
Prvi vrtić u Rijeci nastao je prije nego igdje drugdje, 1846. iza katedrale sv. Vida u zgradi koju pamtimo kao Bernardi, baš zbog tih potreba koje su salezijance dovele u grad. Zbrinjavanje djece dok su im roditelji na poslu. Već je tada bila izražena ta potreba.
Vratimo se na izvorište imena Podmurvice – murvama. Nestalo obilježje! Zanimljivo je razmišljanje gdje i zašto su nestala stabla slasnih plodova, koji su prava poslastica? Postoje dvije vrste, crna i bijela, slične su kupinama, svatko se voli naslađivati s njima, ljudi i životinje kao i uživati u dubokoj hladovini njihovih bujnih krošnji. Nezgoda je kad bi neubrane pale na pod, uneredile bi ga. Navike su se promjenile. Danas se nitko više ne penje po stablima niti ubire plodove ako nisu za otkup, svi se snabdjevaju u supermarketima uvoznim delicijama. Tako su neke naše murve završile kao ogrijevno drvo. Još se nađe poneko stablo u samostanu benediktinki. U Italiji prodaju sladolede od murvi. Možda je to dobar putokaz za naš turizam i OPG-ove.
(autor: Fred Demark)