Duh riječke povijesti započeo je još u antičko doba, a razvila se u doba Rimskog carstva, kada se ovdje nalazio grad Tarsatica, smješten u samom srcu starog grada o čemu svjedoče ostaci u Arheološkom parku Principij. Život se ovdje nastavio kroz srednji vijek, a u vrijeme Austro-ugarske vlasti značaj Rijeke počinje rasti, čime se i grad počinje širiti van srednjovjekovnih zidina. Rijeka se zbog svog geografskog položaja, kroz povijest profilirala kao važno industrijsko i lučko središte, što se vidi u arhitekturi i atmosferi grada. Središte grada proteže se uz luku i šetnicu Korzo, a život grada neodvojiv je od luke, pa se i danas može vidjeti teretne vlakove koji prolaze kroz samo središte. Sa Molo Longa vidimo brojna skladišta, dizalice, strojeve koji se s prekrasnim palačama stapaju u jednu cjelinu koja ovaj grad čini toliko specifičnim. S Molo Longa pruža se najljepši pogled na grad s mora, a s Trsatske gradine iz zraka.

Šetnja i pogled na grad sa Molo Longa okupilo mnoštvo zainteresiranih građana

Rijeka već tada postaje najznačajnija luka velikog carstva te se grade impozantne građevine, po uzoru na one u Beču i talijanskim gradovima, poput kazališta i Guvernerove palače. Neke od najljepših palača smještene su na riječkoj Rivi, a posebno vrijedi obratiti pažnju na njihove ukrase. Jedna od najzanimljivijih zgrada u gradu svakako je i ribarnica, koja se nalazi na glavnoj tržnici.

Utvrđeni grad kroz povijest je mijenjao mnoge gospodare i nazive, skromno se razvijajući kao mali trgovački i pomorski grad, sve do ere jedrenjaka. Geografske i maritimne odlike ušća Rječine nisu bile dovoljne da Rijeka postane svjetska trgovačka luka dostupna velikim brodovima, pa je uslijedio ambiciozan i skup višestoljetni projekt sustavnog nasipavanja mora u svrhu izgradnje nove luke. Nakon potresa koji su od 1750. sve do 1754. porušili dobar dio grada i njegovih zidina, Civitas nova gradi se isprva na mjestu zatrpanih rovova oko srušenih gradskih zidova i duž pjeskovite morske obale. Snažan privredni razvoj grada uslijedio je nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719. godine, u vrijeme Karla VI. Uslijedila je izgradnja lazareta sv. Karla, ceste Karoline prema zaleđu te rafinerije šećera s monopolom u čitavoj Monarhiji. Izgradnja riječke luke i novog grada temeljila se na brojnim urbanističkim rješenjima, poput von Benkovog plana iz 1776. te plana gradskog građevinskog inspektora Antona Gnamba iz 1785. godine.

Molo longo je danas omiljena gradska šetnica

Na Molo longu bilo izgrađeno kupalište

Popularno zvani „Molo Longo“, nekad u spomen na povijesne zasluge i čast carice Molo Marie Terese (dug 1707 metara) je postojeći lukobran glavnog lučkog bazena koji je danas u funkciji putničkog terminala i obalne šetnice. Planiranje i pripremni radovi gradnje sadašnjeg lukobrana započeli su davne 1872., a završen je 1888. godine. Projektirao ga je za Ugarsku upravu mađarski arhitekt Antal Hajnal, dok je građevinske radove izvodila jedna pariška tvrtka za izgradnju željeznica. U tom razdoblju najznačajniji je urbanistički plan grada i luke Rijeka onaj Josefa Bainvillea iz 1843., izrađen po narudžbi ugarske vlade, kojim se predviđa izgradnja lukobrana pred Rječinom produženjem gata ribarnice, skretanje toka Rječine, čišćenje njezina starog korita te nasipavanje prostora ispred starog riječkog kazališta (danas Palazzo Modello). Radovi su izvođeni od 1855. do kraja 1860-ih godina, nakon čega slijedi strelovit razvoj luke koja je za Ugarsku jedini izlaz na more, te je u svrhu povezivanja Rijeke sa zaleđem 1873. izgrađena željeznička pruga Budimpešta – Zagreb – Rijeka.

Na prostoru lukobrana od 1904. veslački klubovi Quarnaro, Canottieri Fiumani i Liburnia grade spremišta za čamce, klupske prostorije, male bazene i terase. Najveći poduhvat izgradnje na lukobranu bilo je kupalište Kvarner (Bagno Comunale Quarnero), otvoreno 1913. Nešto što je samo Rijeci slično, godinama je u teretnoj luci, egzistiralo otmjeno gradsko kupalište koje je proglašeno najboljim kupalištem u Monarhiji. Srušeno je iza II svjetskog rata iako nije bilo bitno oštećeno.

Tijekom druge polovice 19. stoljeća u gradu su postojala 22 brodogradilišta

Industrijska revolucija donosi mnoge značajne promjene u trgovini i prometu, a za potrebe trgovine žitom u luci se gradi silos tipa elevator, nosivosti 12 tisuća tona, na mjestu današnjeg silosa. Tijekom druge polovica 19. stoljeća u gradu su postojala 22 brodogradilišta. Jedrenjaci duge plovidbe pristajali su od Rječine do Kantride, a na prostoru slobodne luke izgrađene su tvornice papira, duhana, konopa, kože, sidara, tjestenine, jedara.

Prema projektima Antala Hajnala, glavnog inženjera Mađarskog kraljevskog ureda za izgradnju riječke luke, nasipavanjem zapadne obale izgrađeno je Istarsko, Bečko, Budimpeštansko i Praško pristanište te De Francheschijev i Visinov gat, na kojima je danas sačuvano sedam od nekadašnjih dvadesetak skladišta te su proglašena kulturnim dobrom.

Tijekom 20. stoljeća lukobran je produžen, 1908. godine podignut je mol za zatvaranje lukobrana, a konačno proširenje uslijedilo je 1934. godine. U vrijeme II. svjetskog rata na prostoru riječke luke izveden je niz diverzantskih akcija, a najveća je šteta učinjena tijekom povlačenja njemačkih snaga u svibnju 1945. godine. Velika obnova lučkog akvatorija uslijedila je odmah po završetku rata i trajala je do 1961., a s osobitim su ponosom obnovljene dizalice na lukobranu, jer su kao tehnički revolucionarno dostignuće mogle bitno unaprijediti status luke.

Pogled s Molo longa na grad

S Molo longa najbolji pogled na mnoge palače i povijesne riječke zgrade

Sa Molo Longa pogled se pruža na sve strane svijeta. Na istok gledamo prema Portu Baroš, Pećinama, a u daljini se nazire Velebit. Zatim oko ide prema Trsatu gdje dominira Crkva i Svetište Majke Božje Trsatske. Spušta se prema kanjonu Rječine, penje prema Velom Vrhu i Kozali te spušta na Korzo gdje njegovom sredinom dominira Gradski toranj jednim od simbola grada. U daljini se vidi zvonik Crkve sv. Romualda i Svih Svetih podignuta 1934. godine na Kozali. Zatim je tu zgrada “Euroherc” (bivša zgrada “Croatia Line”) koje je bila sjedište nekada najvećeg brodarskog poduzeća Hrvatske, simbol pomorske moći Rijeke. Po projektu arhitekta Vladimira Grubešića, na kompleksu starih srušenih zgrada, izgrađen je reprezentativan objekt u bijelom mramoru s refleksnim ostakljenjem, raščlanjen u nekoliko cjelina što smiruje povijesnu parcelaciju, a nastojao je pomiriti, ali i sačuvati vrijedne dijelove arhitekture s kraja 19. stoljeća. U ovo modernističko zdanje uspješno je uklopljena i palača Muchovich – Rinaldi, građena po projektu arhitekta Randicha iz 1890. godine. Nedaleko se nalazi zgrada Državne uprave gdje se nekad nalazio grandiozni Hotel Grand Europa, mnogima poznat po tome što se u prizemlju nalazila Kavana Central koje je bila jedno od središta društvenih zbivanja. Hotel Europa izgrađen je 1874. na mjestu srušenog starijeg hotela – Hotel „Al Re d’Ungharia“ kojeg su supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili 1845. godine, a bio je smješten na samoj morskoj obali i tako pogodan za obitelji koje dolaze ljeti u Rijeku iz unutrašnjosti Mađarske da bi uživali u kupanju.

Palača Jadran (Palazzo Adria) simbol je pomorske moći Rijeke, sjedište vodećeg brodarskog poduzeća Jadrolinije. Sagrađena je 1897. godine za brodarsko društvo “Adria”, ugarsko-američkim kapitalom. Smještena je na istaknutom položaju, jednim monumentalnim pročeljem dominira vizurom čitave luke, a drugim Jadranskim trgom. Riječki neboder ili Visoka kuća Albori, građen je od 1939. do 1942. prema projektu Umberta Nordija, milanskog arhitekta. Stambeno-poslovni objekt daje sagraditi Marco de Albori, povratnik iz Amerike, koji u svojim zahtjevima za projektiranje stavlja i protuzračno sklonište, centralno grijanje i spremišta razne robe. Pri izgradnji, Riječki je neboder bio voluminozna moderna višekatnica oštrih linija. Dominirao je, kao i danas, okolnim historicističkim zgradama ne samo visinom, već i pročišćenim stilom bez dekoracija. Upravna zgrada Luke Rijeka izgrađena je na gatu Zichy 1885. na mjestu srušenoga lučkog skladišta br. 1, prema projektu Josipa Huberta. Palača se prvotno koristila za potrebe Kraljevske pomorske uprave pod mađarskom vlasti. Pročelja zgrade ukrašena su historicističkim, kasnorenesansnim elementima. Nedavno je dobila novo pročelje i nažalost ti su se elementi nekako izgubili, jer je sva „požutila“. Kapucinska crkva Gospe Lurdske svojim raskošnim neogotičkim pročeljem ukrašenim mozaicima i kitnjastom kamenom dekoracijom, dominira Trgom Žabica.

Izgradnja lučkih skladišta započela 70-ih godina 19. stoljeća

70-ih godina 19. stoljeća do 1940. tekla je i izgradnja lučkih skladišta

Usporedno sa životom i razvojem riječke luke od 70-ih godina 19. stoljeća do 1940. tekla je i izgradnja lučkih skladišta. O veličini luke govori i činjenica da je uoči Prvoga svjetskog rata imala 24 trajna skladišta, sva odreda s historicističkim i secesijskim osobitostima, a lučki je promet, koji se ponajviše odnosio na šećer, drvo i žito, godišnjom tonažom svrstavao Rijeku među vodeće europske luke. Skladišta 12 i 13 izgrađena na Budimpeštanskom pristaništu na prvi se pogled doimaju kao jedinstvena zgrada jer su međusobno spojena. Građena su između 1893. i 1898. u duhu historicizma. Najprije je izgrađeno istočno skladište broj 12, prema projektu Lajosa Luigija Burgstallera. Pročelje stvara dojam reprezentativnosti zbog rizalita i visokih pilastara koji se protežu do krovne atike i imaju piramidalne završetke. Takvom se dekoracijom pokušala naglasiti administrativna funkcija ovog dijela zgrade, inače namijenjena uredima.

Zapadno skladište, broj 13, građeno je 1897. prema projektu Vjenceslava Celligoija i Istvana Bacsaka. U svojem projektu Celligoi je koristio jednak sustav konstrukcije skladišta, a profilaciju i dekoraciju pročelja prilagodio je već postojećemu susjednom skladištu broj 12. Kako je glavnina robnog prometa u riječkoj luci, osim drva i šećera, bila vezana za žitarice, za smještaj i njihovu manipulaciju bilo je potrebno izgraditi specijalizirana skladišta. Za projektanta Žitnog silosa u riječkoj luci odabran je austrijski arhitekt Christian (Keresztily) Ulrich.

Zgrada Vojno-pomorske akademije odvojena od mora izgradnjom željezničke stanice

Zgrada Kliničkog bolničkog centra Rijeka, nekad Vojno-pomorska akademija čija je gradnja započela 22. svibnja 1855. godine. Ova predivna impozantna zgrada sa svojim ogromnim parkom kao sklop u urbanističkoj strukturi moderne Rijeke tvorila je rajon sam za sebe. Sklop smješten uz samu obalu, odijeljen od nje bivšim Korzom Deak u sadašnjoj Krešimirovoj ulici, imao je sve uvjete za mornarički obrazovni zavod najvišeg stupnja. Međutim, izgradnjom željezničke pruge Sv. Petar – Rijeka 1873. godine i državne željeznice Karlovac – Rijeka, zgrada Akademije je, zatrpavanjem širokog platoa za vozni park i željezničku stanicu, bila odvojena od mora pa je lučica za akademijine brodove bila pomaknuta za jedan kilometar zapadnije.

Prema Plasama vidimo kako dominira vojarna regimenta „Baruna Jelačića“ danas zgrada Tehničkog fakulteta. Na vrhu brijega na Podmurvicama dominira elegantna silueta salezijanske crkve Marije Pomoćnice. Gradnju crkve Marije Pomoćnice potakli su salezijanci, crkveni red isključivo okrenut odgoju i socijalnom zbrinjavanju muške mladeži. Crkva je sagrađena 1934. godine. Projektirao ju je arhitekt Enea Ronca iz Verone. Zatim nam u vidno polje upada Riječki svjetionik koji je izvorno 1884. godine bio postavljen na glavi lukobrana. Visok četrdeset metara, ali se 1878. sunovratio u more, jer je vrh lukobrana iznenada potonuo, pa je svjetionik preseljen na početak Baračeve ulice. Impozantno zdanje nekadašnjeg hotela „Emigranti“ nalazi se točno preko puta Rafinerije i izgrađeno je 1908. godine. Rijeka je bila važna iseljenička luka iz koje se početkom 20. stoljeća u novi svijet iselilo više od tri stotine tisuća žitelja srednje Europe, a za potrebe njihova smještaja izgrađen je trokatni hotel, koji je primao približno dvije tisuće ljudi i za ono doba bio veoma luksuzan. To je velika moderna armiranobetonska zgrada i u arhitektonskom smislu predstavlja iznimno zanimljivu i vrijednu građevinu. Lansirna stanica za torpedo dio je ugasle tvornice za proizvodnju torpeda i u njezinu su tvorničkom krugu nalazi od 1930-tih. Zapadno od Tvornice Torpeda nalazi se Brodogradilište 3. Maj (Cantieri navali del Quarnero).

Šetajući Molo Longom stigli smo do samoga kraja, do svjetionika sa kojeg smo bacili pogled na Stadion Kantrida, bazene, pogled prema Opatiji, Učki, otocima Cres i Krk,…te završili našu današnju šetnju zajedničkom fotografijom. Mnogi su iskoristili Theov okvir kojeg je nosio cijelo vrijeme na ramenu da se slikaju za jedinstvenu razglednicu, selfie sa panoramom Rijeke.