Željeznička postaja Sušak – Pećine

Priča je sa Theodorom de Canzianijem započela na željezničkoj stanici Sušak Pećine. Podsjetimo se – Sušak i Rijeka su do 1948. dva odvojena i nezavisna entiteta. Moglo bi se reći da je ovo krajnja zapadna stanica nekadašnje Kraljevine, naravno ukoliko izuzmemo onu na Delti koja je više služila za ukrcaj i iskrcaj tereta. Postaja Sušak Pećine uvijek je bila više okrenuta putničkom prometu iako je čitavo čudo izgrađeno kako bi se povezale upravo te dvije postaje. Prokopan je spiralni tunel ispod Pećina, Vojaka, Trsata, pa natrag do Pećina i Brajdice. Brojne su priče vezane uz taj dio pruge, a radi se o gotovo jedinstvenom načinu povezivanja dvije točke međusobno udaljene nekih 300 – 400 metara zračne linije. Obzirom da su u ono doba uglavnom prometovale parne lokomotive bilo je potrebno dobro zračenje tunela odnosno izbacivanje dima iz istog pa su za tu svrhu izgrađena i dva dimnjaka koji su i danas vidljivi u parku pored Orijentovog igrališta te u Parku heroja na Trsatu.

Početak vođene šetnje sa Theodorom de Canziani

Godine 1873. Rijeka se željezničkim pravcima povezuje s Bečom na zapadu te Budimom i Peštom na istoku. Općenito govoreći, ta je 1873. godina bila velika prekretnica za naš grad te je označila početak perioda fantastičnog rasta i razvoja. Pruga je vijugala uglavnom paralelno s Karolinom odnosno Mariom Dorotheom – cestama koje su Rijeku i Sušak povezivale sa zaleđem odnosno s lazaretom u Martinšćici.

Kasnije je Maria Dorothea produžena, a Piramida je bila označena kao službeni početak Jadranske magistrale. Tadašnji je ban dao izgraditi nastavak na Mariu Dorotheu sve do Karlobaga gdje je i postavljena svojevrsna replika piramide – iste one koju je ban svakodnevno gledao pred svojom kućom na Sušaku.

Iako je riječki kolodvor izgrađen monumentalno, stanica Sušak Pećine nikad nije imala takvu ulogu niti namjenu. I danas ju krasi skromna kućica s kraja 19. odnosno početka 20. stoljeća.
Nakon razgledavanja željezničke postaje, pećinskim smo se tunelom uputili do ulice Janka Polić Kamova. Spomenuli smo se da, u to doba, navedena ulica nije završavala na Piramidi. Tek je kasnije izveden spoj koji je omogućio promet tom cestom i vezu iz smjera Kostrene prema Rijeci.

Vođena šetnja sa Theodorom de Canziani

Theo je spomenuo i svojevrsnu inicijativu po kojoj bi se sva stubišta koja povezuju ulice Janka Polić Kamova i XIII divizije, a ima ih nemali broj, imenovala po nekim poznatim stvarnim ili fiktivnim karakterima vezanim upravo uz Pećine. Usko je stubište koje se s ulice Janka Polić Kamova spušta prema školi Pećine već službeno dobilo ime “Stubište Malika Tintilinića” po poznatom nam liku iz djela Ivane Brlić Mažuranić – možda i najpoznatijeg ženskog pisca i autora porijeklom upravo s Pećina.

Jednim od stubišta spustili smo se do šetališta XIII divizije te smo se prisjetili obitelji Cosulich de Pećine. Bogata brodovlasnička obitelj porijeklom s Lošinja, upravo je na ovom djelu obale sagradila svoje carstvo. Više je zgrada i parkova u ovom dijelu Pećina bilo u njihovom vlasništvu, a starom je škveru nažalost došao kraj te se na njegovom mjestu, nakon dosta godina, konačno ipak naziru konture nove višekatnice. Je li se moglo bolje iskoristiti stari škver ?
Svatko neka da svoj sud.

Vođena šetnja sa Theodorom de Canziani

S te smo se lokacije prošetali do hotela Jadran, također svojevrsnog fenomena svog vremena. Hotel je to koji doslovno niče iz mora. Tadašnje čudo zvano armirani beton omogućilo je da prekrasni objekt doslovno nikne iz morske pjene. Vidici koji se iz hotela pružaju i danas su jedinstveni, a putnicima koji su dolazili iz nekih dalekih zemalja morali su djelovati nestvarno.

Još je nekoliko zanimljivosti vezano upravo uz hotel Jadran.
Svečano otvorenje održano je 28.6.1914. upravo na isti dan sarajevskog atentata. Iako Prvi svjetski rat nije započeo istim datumom neosporno je da je upravo sarajevski atentat bio prekretnica i naslužbeni početak rata.
Druga zanimljivost je da je zbog potreba izgradnje hotela Jadran ( te kasnije i hotela Park ) ovaj dio grada dobio struju i vodovod.

Ispred Park Hotela Jadran sa Theodorom de Canziani

Treća je zanimljivost vezana uz ranije spomenutu Ivanu Brlić Mažuranić. Iako je Ivanina obitelj posjedovala brojne kuće i stanove, u vrijeme svojih posjeta obitelji Ivana je uvijek odsjedala u hotelu Jadran. Do prije nekoliko godina najljepši apartman ovog hotela nosio je njeno ime. Zadnjom rekonstrukcijom hotela Jadran apartman Ivane Brlić Mažuranić nestaje odnosno biva preuređen te se više ne vodi pod njenim imenom.
Ivana je u hotelu Jadran vrijeme provodila sa svojim unucima koji su joj iz obiteljske kuće na Piramidi dolazili u posjetu. Svaki unuk po sat vremena. Vrlo je vjerojatno da su brojni detalji u Ivaninim pisanim djelima nastali upravo u vrijeme njenog boravka u hotelu na Pećinama.

Stariji među nama sjetit će se da su ime Jadran nosili gotovo svi sportski klubovi vezani uz vodu / more – plivački klub, vaterpolo klub, veslački klub. Svi su oni svoje prostorije imali upravo u podnožju hotela Jadran.

Budnim okom zbivanja u moru i okolici hotela Jadran pratile su i dvije sfinge smještene ispred vile Sablić. Dvije su to sfinge iz 1818. godine te su izvorno u vlasništvu Ljudevita Adamića. Gospodin Sablić, kao poznati poduzetnik s Pećina u ono vrijeme odrađuje neke poslove za Ljudevita Adamića, a kao osiguranje plaćanja uzima dvije sfinge. Što je bilo s plaćanjem, je li ikad realizirano, je li Sablić odradio sve poslove za Adamića i ostale detalje – ne znamo. Znamo samo da su sfinge i danas u vrtu ispred vile Sablić.

U nastavku vile Sablić, te iznad same plaže Sablićevo moderan je objekt kojeg je izgradio poznati arhitekt Emili upravo za potrebe svoje obitelji.
Inače, brojni su škverovi u ono doba bili raštrkani duž obale od Kraljevice pa do Opatije. Plaža Sablićevo također je bila mali škver i to sve do 1912. godine kada postaje javna plaža i prava pećinska turistička atrakcija.

Nakon plaže Sablićevo dotakli smo se i dvije susjedne vile koje je izgadila ista osoba. Naravno, radi se vili Olgi i vili Kostrena. Iako je inicijalno vlasnik živio u vili Kostrena, dok se vila Olga gradila, dovršetkom potonje obitelj se seli u nju.
Sjetili smo se i mračnog perioda vile Olge odnosno godine 1943. kad u nju ulaze nacisti, odnosno jedinice Gestapo-a. Ono što su podrumi vile Olge vidjeli u tom periodu neka ostane upamćeno ali neka se ne spominje previše.

Našu smo današnju šetnju dovršili na još jednoj plaži – Glavanovu. “Čudni” stupovi i objekt od crvene cigle bili su izvorno čekalište. Tko je tamo čekao i na što su čekali ?
Objekt od crvene cigle u svojoj unutrašnjosti krije stubišta. Stupovi koji se i danas izdižu s plaže u to su vrijeme nosili terasu. Stubištem kroz zgradu spuštalo se s ulice na terasu, a s terase se stepenicama spuštalo do mora.
A čemu je sve to služilo – pitat ćete se ( ako niste bili s nama ).

Plaža Glavanovo

Plaža Glavanovo bila je zadnja stanica hidroavionske linije kojom je Sušak bio povezan sa brojnim destinacijama. Podsjetit ću da se i s današnjeg gata Karoline riječke moglo letjeti hidroavionom, uglavnom prema Italiji, a i Kostrena je imala hidroavion i svoju više-manje lokalnu liniju. Današnji jedriličarski klub Galeb smješten je upravo u objektu koji je bio spremište hidroaviona.

Naravno, neke sam stvari i preskočio, ali upravo iz tog razloga vas još jednom pozivam da nam se pridružite i iz prve ruke čujete sve zanimljivosti koje Theo tako zdušno prenosi.

Zaključno, Theo je i danas iznio puno više ili manje poznatih činjenica, a dva su sata projurila.
Do neke sljedeće prilike (bit će uskoro ) …

Tekst koji prenosimo u cijelosti potpisuje, gospodin Boris Rošić. Ovom prilikom zahvaljujemo se Borisu na tekstu te nam je iznimno drago šta nam ga je ustupio.