Posjetili smo salezijansku Crkvu Marije Pomoćnice (Vukovarska ulica br. 60) smještenu na vrhu brijega na Podmurvicama u koju nas je naš domaćin župnik don Tunjo Blažević uveo. Osvrnuo se na jučerašnju svetkovinu salezijanske obitelji koja je proslavila blagdan svog utemeljitelja svetog Ivana Bosca te nam predstavio monografiju „Stoljeće salezijanske prisutnosti u Rijeci, 1918. – 2018., oratorij – župa – škola“. Nakon toga je Theodor ispričao kako su gradnju crkve potakli salezijanci, crkveni red isključivo okrenut odgoju i socijalnom zbrinjavanju muške mladeži. Potreba za njihovim djelovanjem je bila velika, jer je u Rijeci došlo do velikih migracijskih kretanja. U grad je hrlilo radništvo iz svih krajeva Monarhije, što je izazivalo brojne socijalne probleme, a najveće žrtve tih zbivanja u društvu bila su djeca, osobito muška,često odgojno posve zapuštena i ostavljena u beznađu. Salezijanci u Rijeku dolaze 1918. godine i Dobrotvorno društvo Maria ustupila im je kuću s prostranim dvorištem. Osim vjerske obuke organizirali su prvo omladinsko kazalište u Rijeci u kojem su se davali igrokazi, izvodili recitali, nastupao dječji zbor i limena glazba. Uz to je uređeno i veliko igralište, a kasnije 1926. godine dograđena je kazališna dvorana koja je ujedno adaptirana za kino, a 1933. opremljena i svim potrebnim za projekcije zvučnih filmova. Kako je kapela Oratorija privlačila veliki broj vjernika, don Carlo Rusconi upušta se 1929. godine u akciju za gradnju crkve Marije Pomoćnice na platou između kazališne dvorane i salezijanskog prebivališta. Crkvu je projektirao arhitekt Enea Ronca u lombardijskom stilu, romaničkom revivalu, sa značajnim varijacijama, posebno u pogledu snažnost uzdizanja lukova i tretmanu vijenaca, koji su izvedeni s osjećajem za moderno. Gradnju crkve realizirao je riječki arhitekt Giovanni Maria Curet, a pomogao Antonio Martinolli, koji je crkvi darovao mramorni oltar sv. Antuna Padovanskog. Gradnja je završena 1934. godine kako bi bila spremna da se u njoj upriliči proslava Don Bosca, koji je te godine proglašen svecem. Slikar Giovanni Moro je nakon toga oslikao u tehnici fresco bono sve tri apside koje odišu duhom floreala. Na platou ispod Crkve nalazi se spomenik Don Boscu, a u uređenom parku ispod terase ističe se prekrasan kip Marije Pomoćnice.

Nakon toga spustili smo se stazom do Salezijanske klasične gimnazije (Vukovarska ulica br. 62, bivša Vecchia strada postale per Trieste). Catterina Gotthardi rođ. Ellinger ustupila je 1899. godine svoje imanje Društvu Maria radi osnivanja sirotišta koji je nekad djelovao u ovoj zgradi. Projekt je izveo riječki arhitekt Ugo Pagan i zgrada se u potpunosti uklopila u ondašnja historicistička zdanja.
Sa terase smo imali pogled prema Villi Randich (danas zgrada Doma za odgoj djece i mladeži u Vukovarskoj ulici br. 49) iz 1895. godine. Odvjetnik Giovanni Randich podignuo je vilu prema projektu arhitekta Giovannia Randicha. U gradnji je korištena opeka, omiljen materijal kraja XIX stoljeća.
U istoj ulici na br. 57 nalazi se Villa Illy sa oslikanim pročeljima koji se i danas naziru. To je villa iz 1906. (jedan kat koristi Dom zdravlja Rijeka, a drugi u stambene svrhe) koju je dao izgraditi Rodolfo Illy. Arhitekti Jablonsky i Pagan primijenili su za riječku arhitekturu rijetku temu središnja trostrana rizalita koji na prvom katu izlazi na balkon.
Zapadnim dijelom ulice Vukovarska br. 59, dominira Villa Beusterien. Izgrađena je 1908. godine za Otta Beusteriena, a prema projektu arhitekta Uga Pagana. Ima uobičajeni tornjić, ali iznenađuje hipertrofirani dekorativni repertoar u plastičnim i slikanim elementima.

Šetnju smo nastavili prema Villi Poglayen (Branka Blečića br. 3) koja je srušena da bi se na tome mjestu  izgradio kompleks ženskog benediktinskog samostana 1914. godine. Ostaci koji o tome svjedoče nalaze se samo na ulazu u kompleks gdje je na kamenom zidu isklesano ime POGLAYEN i 1850. Početkom XX stoljeća prostori benediktinskog samostana uz crkvu sv. Roka u Starom gradu, zbog lošeg građevinskog stanja postaju neadekvatni za daljnji boravak te se redovnice odlučuju preseliti u kuću i posjed u riječkom predgrađu Podmurvice. Ta kuća nije bila dovoljno prostrana za smještaj samostana i djevojačke škole te donose odluku da se u blizini izgradi novi samostan, a stara zgrada napusti. Za izgradnju novog samostana nisu imale dovoljno sredstava te je Dobrotvorno društvo Maria ne čelu s msgr. Matteom Balas organizirao sakupljanje dobrotvornog priloga. Osnovan je Odbor za gradnju samostana na čijem je čelu bila supruga tadašnjeg guvernera, grofica Sofija Wickenburg. Sakupljeno je dovoljno novaca za otkup prostranog terena, kao i za izradu projekta i gradnju. Msgr. Matteo Balas prvo je dao izgraditi visoki zid kako bi se ogrado cijeli prostor parcele Poglayen. Građevno poduzeće Emilio Celligoi et Co preuzelo je izradu projekta, čiji je autor bio arhitekt Theodor Träxler, Celligoijev kompanjon. Na sjeverozapadnom uglu tog zdanja i danas stoje velikim slovima ispisana imena obojice arhitekta i godina 1914. Građevina je zamišljena u tlocrtu u obliku slova E, tako da na zapadnoj strani bude samostansko krilo, a istočno krilo namjenjeno za školu. Između ta dva krila pružala se jednokatnica na koju je izravno trebala biti pripojena crkva koja zapravo i spaja i dijeli ta dva sadržaja. Cijela je građevina projektirana racionalno, primijenjeni su za ono doba najsuvremeniji higijenski i opći standardi, tako da je taj samostan jedan od najmodernijih benediktinskih samostana u Monarhiji. Umjesto konvencionalnog arkadnog dvorišta postavljeni su hodnici s ostakljenim širokim prozorima, na katovima su trokrilni prozori, zidne su plohe obrađene lagano ukočenim plohama između prozora i cijeli je sklop okrenut tako da je cijeloga dana izložen suncu. U srednjem dijelu zgrade, u prostoru uz samu Crkvu, živjele su i radile časne sestre, a oba krila su namjena ženskom internatu. U sklopu internata radila je i škola otvorenog tipa pa su je pohađale učenice koje nisu bile smještene u Domu. Internat je bio otvoren sve do 2. svjetskog rata tijekom kojeg je zapadno krilo zgrade bombardiranjem oštećeno, dok su ostali dijelovi ostali nedirnuti. Danas se na mjestu Samostana benediktinki nalazi Učenički dom “Podmurvice”. Dom odgaja i obrazuje srednjoškolsku mladež od 1947. godine. U svom dugogodišnjem radu Ustanova se bavi odgojno-obrazovnom djelatnošću i nastoji da se taj rad stalno unapređuje i usavršava na dobrobit učenika, roditelja i cjelokupne zajednice. 2009. godine Učenički dom Podmurvice dobio je status Eko škole, odnosno Eko – doma i pridružio se međunarodnoj eko obitelji. Uz niz ekoloških akcija koje kontinuirano i redovito provode, posebno se ističe prvi multifunkcionalni vrt s terapijskim djelovanjem za srednjoškolce. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 2014. godine je prvi put Godišnju nagradu Luka Ritz dodijelio Domu za promicanje tolerancije i škole bez nasilja.
Nakon gostoprimstva, okrijepe uz čaj, sokove i slatkiše koje su nam pripremili djelatnici Doma prošetali smo unutrašnjim vrtom do Crkve sv. Josipa gdje nas je dočekao župnik don Niko Šošić koji nam je ukratko ispričao o povijesti zgrade i njegovom djelovanju u salezijanskoj obitelji. 29. prosinca 1929. godine položen je kamen-temeljac za gradnju crkve sv. Josipa u sklopu samostana benediktinki, a posvećena je 30. listopada 1931. godine. Crkvu je projektirao arhitekt Eduardo Stipanovich. Gradnja crkve je brzo napredovala, u stilu art decoa, korišten je armirani beton, a cjelokupan je projekt izvanredno uspješno uklopio u arhitekturu samostana i škole benediktinki. Vrijednost crkve je u rasporedu unutrašnjeg prostora – odvojenog dijela za oratori benediktinki i crkvenog broda, određenog za vjernike. Svod je izveden od armiranobetonskih rebara i tako prostor oslobodio od pretjeranih detalja. U crkvi se ističe slika talijanskog svećenika don Ivana Bosca, utemeljitelja salezijanske družbe 1859. godine. Ispod slike sv. don Bosca nalazi se mramorna ploča koju 1930. godine o gradnji crkve sv. Josipa izrađuje tvrtka Stepancich & Anglussi – Fiume. Natpis na latinskom jeziku navodi da je crkveno zdanje ostvareno za vladavine Pape Pia XI, kraljevanja Vittoria Emmanuela te pod vlašću Benita Mussolinia, u vrijeme prvog riječkog biskupa Isidora Saina, časne majke upraviteljice samostana Benedicte Stehle. Crkva je posvećena Svetom Josipu. Osobito nastojanje i zalaganje za gradnju pripada Matteu Balasu kononiku riječke katedrale i upravitelju dobrotvornog društva „Maria“ pod pokroviteljstvom Marie grofice Szapary.

Šetnju smo završili u Multisenzoričkom vrtu Učeničkog doma Podmurvice koji ja nastao 2010. godine u suradnji s profesorom i krajobraznim arhitektom Danielom Winterbottomom te studentima sa Sveučilišta Washington u Seattleu. To je prvi multifunkcionalni vrt s terapijskim djelovanjem za srednjoškolce u Hrvatskoj.

Zahvaljujemo se našem dragom Theodoru na još jednom prekrasno provedenom subotnjem jutru i vidimo se uskoro na slijedećoj zanimljivoj lokaciji.