29. prosinca 1929. godine položen je kamen-temeljac za gradnju crkve sv. Josipa u sklopu samostana benediktinki na Podmurvicama (prostor parcele Poglayen u podopćini Plase), a posvećena je 30. listopada 1931.

Crkvu sv. Josipa projektirao je arhitekt Eduardo Stipanovich, rođen u Malom Lošinju 1887. godine. Diplomirao je na Višoj industrijskoj školi u Trstu, a habilitirao u Zadru. U Rijeci je osnovao vlastito građevno poduzeće. Gradnja crkve je neobično brzo napredovala, korišten je armirani beton, a cjelokupan je projekt izvanredno uspješno uklopio u protofunkcionalističku arhitekturu samostana i škole benediktinki.

Gledano s ceste crkva sv. Josipa djeluje aksijalno, sa strana je arhitekt svjesno ostavio dva tornjića s mekano oblikovanom kapom, dominiraju vrata i velika prozorska luneta opasani stupnjevito uvučenim obrubom u stilu art decoa. Iznad, u tupi kut prelomljenog krovnog vijenca, strši piramida zvonika i stapa se s općim dojmom pročelja. Vrijednost Stipanovicheve arhitekture crkve sv. Josipa jest u rasporedu unutrašnjeg prostora – odvojenog dijela za oratorij benediktinki i crkvenog broda, određenog za vjernike.

On je dekorativni naglasak povukao na jedinstveno komponirani svod izveden od armiranobetonskih rebara i tako prostor lišio pretjeranih detalja, davši svjetlosti funkciju oplemenitelja atmosfere i kontemplativnosti. Velika je šteta što je međukrilo godine 1937. povišeno za jedan kat po projektu arhitekta Luigija Pareggianija. S tom činjenicom, pri projektiranju pročelja, Eduardo Stipanovich sasvim sigurno nije računao.

(korišten materijal iz knjige “Kako čitati grad” Radmila Matejčić, 2007. god.)

(Đ.D.)