Oko 1908. godine samostan benediktinki, pokraj crkve Marijina Uznesenja, bio je u tako lošem stanju da je postojala mogućnost da se jednostavno sruši. Majke benediktinke odlučile su stoga preseliti se na svoje imanje na Podmurivcama, gdje su posjedovale kuću i veliki kompleks zemljišta. Međutim, ta kuća ni u kom slučaju nije odgovarala pravilima samostanskog života.

To je bio povod za akciju Dobrotvornog društva Marija kojim je upravljao kanonik msgr. Mate Balas da se prikupe dobrovoljni prilozi kako bi se na Podmurvicama izgradio primjeren, suvremeni samostan benediktinki, uključujući i crkvu i školu. Mnoga ugledna društva, poduzeća i bogati pojedinci obilato su pomogli tu akciju. Otkupljena su zemljišta da bi se zaokružila cjelina gradilišta, a msgr. Mate Balas da je, kao prvo, visokim zidom ograditi prostor parcele Poglayen, na kojemu je trebalo izgraditi ovako ambiciozan sklop. Građevno poduzeće “Emilio Celligoi et Co” preuzeo je izradu projekta, čiji je autor bio arhitekt Theodor Traxler, Celliogoijev kompanjon. U isto su vrijeme njih dvojica projektirali Teatro Fenice.

Već na početku izgradnje iskrsle su neprilike s općinom, jer se tada u podopćini Plase, gdje se nalazilo imanje benediktinki, istodobno gradila velika komunalna vojarna (sada Tehnički fakultet). To je nametalo Građevnom uredu grada organizaciju i uređenje ulica koje bi povezivale ne samo ta dva sklopa, već je trebalo osigurati plansku i urbanu izgradnju u toj zoni grada koja je, podizanjem industrijskih postrojenja uz obalu, postala privlačna brojnim investitorima. Jednostavno, selo se naglo pretvaralo u gradsku četvrt. Uz te silne troškove istodobno je postalo jasno da je nužno postaviti vodovodnu i kanalizacijsku mrežu; da sve to nije bio prijeko potrebno za vojarnu, vjerovatno bi sve ostalo samo na papiru. Građevni je ured na intervenciju guvernerove supruge, grofice Sofije Wickenburg, pokroviteljice Dobrotvornog društva Marija, izdalo građevinsku dozvolu za samostan 20. lipnja 1914., kad je zgrada već bila pod krovom, a kolaudacija je potpisana 4. srpnja iste godine. Na sjeverozapadnom uglu tog zdanja i danas stoje velikim slovima ispisana imena obojice arhitekata i godina 1914.

Građevina je zamišljena u tlocrtu u obliku slova E, tako da na zapadnoj strani bude samostansko krilo, a istočno krilo namijenjeno za školu. Između ta dva krila pružala se jednokatnica na koju je izravno trebala biti pripojena crkva koja zapravo i spaja i dijeli ta dva sadržaja. Cijela je građevina projektirana racionalno, primijenjeni su za ono doba najsuvremeniji higijenski i opći standardi, tako da je taj samostan jedan od najmodernijih benediktinskih samostana u Monarhiji. Umjesto konvencionalnog arkadnog dvorišta postavljeni su hodnici s ostakljenim širokim prozorima, na katovima su trokrilni prozori, zidne su plohe obrađene lagano ukočenim plohama iizmeđu prozora i cijeli je sklop okrenut tako da je cijeloga dana izložen suncu.

Nakon što su polovicom srpnja 1914. benediktinke napustile stari samostan i crkvu sv. Roka, općina je požurila srušiti taj povijesni sklop, organski vezan uz Stari grad, uz duhovnu klimu baroka i prve korake u razvoju riječkog školstva.
U srednjem dijelu zgrade, u prostoru uz samu Crkvu, živjele su i radile časne sestre, a oba krila su namijenja ženskom internatu.U sklopu internata radila je i škola otvorenog tipa pa su je pohađale učenice koje nisu bile smještene u Domu. Internat je bio otvoren sve do 2. svjetskog rata tijekom kojeg je zapadno krilo zgrade bombardiranjem oštećeno, dok su ostali dijelovi ostali nedirnuti.

Od rujna 1947. godine Dom je bio mješovitog tipa i radilo se u vrlo lošim uvjetima. 1950. godine zapadno krilo zgrade popravila je Rafinerija nafte u Rijeci i nastanila svoje učenike u privredi.

Pedesetih su godina u Domu bili smješteni učenici Učiteljske škole, nešto gimnazijalaca i nekoliko učenika osmogodišnjih škola.

Početkom školske 1954/55. godine na ovom prostoru zajednički počinje djelovati Dom učiteljske škole i Dom ekonomskog tehnikuma pod imenom đački dom učiteljske i ekonomske škole. U to vrijeme Dom prati velika neimaština, živi se bez tople vode i kupaonica, namještaj je nefunkcionalan, kreveti na kat, hrana loša …

Svake godine je smješteno oko dvijesto učenica. Bilo im je vrlo naporno obavljati raznovrsne zadatke (čišćenje svih korištenih prostora, pomoć u kuhinji, radovi u vrtu, spremanje zimnice, nošenje ugljena i drva, dočekivanje ekskurzija, rad u skaldištu i drugo).

Odlukom vlasti 1961. godine dolazi do spajanja đačkog doma industrijskih škola i đačkog doma ženske omladine, a Dom dobiva naziv Đački dom “Podmurvice”.

Danas se na mjestu Samostana benediktinki nalazi Učenički dom “Podmurvice” koji je osnovan davne 1947. godine.

(korišten materijal: Radmila Matejčić “Kako čitati grad”)

(Đ.D.)