Svaki mjesni odbor ima neku znamenitu građevinu, manifestaciju i sl. čime se građani tih mjesnih odbora ponose ili žele o tome informirati druge ljude. Nažalost, isto tako postoji veliki broj građana koji znaju jako malo o tim građevinama kao i o povijesnom kontekstu u kojem su nastale. Zato na ovoj podstranici želimo pružiti svim posjetiocima stranice našeg mjesnog odbora barem osnovne informacije o zgradama kraj kojih svakodnevno prolaze, a da ih praktički ni ne primjećuju. Mislimo da bar toliko dugujemo ljudima koji su ih podigli u dugačkoj i burnoj povijesti našeg lijepog grada. Želimo Vam ugodnu šetnju našim mjesnim odborom.

KAKO JE NASTAO NAZIV ŠKOLJIĆ

Mnogi Riječani ne znaju da toponim Školjić spada u jedne od najstarijih naziva u gradu. U upotrebi je bio još u srednjem vijeku. U davno doba Rječina se ulijevala u more na prostoru današnjeg Školjića i Tvornice papira, tvoreći zaljev podno Trsata. U najranijim vremenima luka se nalazila na području današnje Fiumare, a stalnim nasipavanjem nastaje Brajdica odnosno Delta. Do 1855.g. glavni tok Rječine bio je Mrtvi kanal.

Velika riječka povjesničarka, pokojna Dr. Radmila Matejčić pisala je o Školjiću u svojoj knjizi “Kako čitati grad”: “Rječina je kraška rijeka, na putu od svog izvora prima potok Sušicu koji nakon topljenja snijega ili obilnih kiša strahovito nabuja i sa sobom ponese velike količine pijeska i kamenja s Grobničkog polja. Sav se taj materijal Rječinom kotrlja nizbrdo prema moru pa kad nakon niza prepreka ona stigne kod Zvira, u ravnici poteče laganije, a pijesak i otpaci se počnu taložiti, i stvarati “otočiće”, nakupine oko kojih je rijeka stvarala rukavce, a na samom ušću se nagomilao najveći među njima, u izvorima nazivan “Otočac” i “Školjić ili Scoglietto”. Na tom dijelu, koji se može smatrati prvobitnim ušćem Rječine, miješala se morska voda s Rječinom, te se u jednoj darovnici, kojom knez Martin Frankopan 1431.g. godine poklanja trsatskim fratrima posjed, za to područje upotrebljava naziv “lago marino – morsko jezero”.

Mali riječni otočić naplavina, otprilike na području današnjeg parkirališta na Školjiću i “Autotroleja” naši stari u to davno doba počeli su zvati Školjić, i naziv je ostao do današnjih dana.

STARA VRATA

Otkriven kasnoantički zid u tijesnoj je vezi sa spomenikom koji je poznat u starijoj literaturi kao “Rimski luk”, odnosno “Vrata”. Danas je utvrđeno da su Stara vrata najstariji arhitekturni spomenik u Rijeci. Od 1700. ta «Vrata» privlače pažnju humanističkih znanstvenika. U 19. st. Najprije je vladalo mišljenje da se radi o trijumfalnom luku podignutom u čast imperatora Klaudija. Arheolog Petar Kandler držao je da su to gradska vrata, no riječki povjesničar L.G: Cimiotti dokazao je da se radi o vratima kastruma. Moderni arheolog dr. Mate Suić precizira da se radi o vratima pretorija Tarsatike, budući da je jedini plastični ukras preostao na tom spomeniku okrenut moru. Ta je pretpostavka potvrđena kada su 1955. g. otkriveni, te arheološki 1981.g. istraženi ostaci kasnoantičkih zidova na začelju crkve sv. Sebastijana, koji su pripadali Kastrumu.

Mjesni odbor Školjić odredio je za svoj amblem sliku Starih vrata iz razloga što su Stara vrata jedini sačuvani objekt antičke Trsatice i najstarije zdanje, ne samo u našem mjesnom odboru, nego i u cijelom gradu.

CRKVA SVETOG VIDA

Crkva sv. Vida, isusovačka rotonda (sada Katedrala) sagrađena je na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke sv. Vidu (Rijeka sv. Vida, naziv za grad). Gotov projekt za gradnju, koja je počela 15.VI 1638., donijeli su isusovci. Gradnja je sa prekidima trajala stotinu godina. Kupolu i oratorije za redovnike na prvom katu izgradio je gotički arhitekt Bernardin Martinuzzi 1727.g. Ta reprezentativna građevina ima dodirnih točaka s venecijanskom crkvom Sta Maria della Salute.

Crkva sv. Vida građena je sredstvima legata grofice Ursule Thanhausen i od prihoda Kastavske gospostije koja je bila infeudirana riječkom kolegiju. Izgled crkve se od 18.st nije bitno mijenjao, iako je bilo nekoliko obnova.

PALAČA MUNICIPIJA

Palača Municipija sa svoja tri pročelja dominira Trgom riječke rezolucije. Novi gradonačelnik Ivan Ciotta 1873. najprije nastoji riješiti problem sjedišza municipalne uprave. Taj zadatak preuzima mladi arhitekt dr. Filibert Bazaring, koji je u duhu klasicističke struje u Venetu, gdje se školovao, originalno zasnovao tri elegantna pročelja palače uz koja je nadahnuto povezao pitomu arhitekturu Crkve sv. Jerolima i klasicističko začelje sadašnje zgrade Radio-Rijeke u divan sklad. U Rijeci se od srednjeg vijeka vodi grčevita borba za gradsku autonomiju. Te činjenice su bili svjesni i njeni feudalni gospodari. Najvidljivije o tome svjedoči Stendardac (slika), kameni stup za gradsku zastavu pred zgradom Municipija, na kojem je posebnom pravnom formulom 1508. car Maksimilijan zagarantirao slobode i privilegije što ih je grad dobio od prethodnih gospodara, grofova Devinskih i Walsee. Izlazak habsburgovaca na more izazvao je 1508. sukob s Mletačkom Republikom, u kojem je Rijeka 2. listopada 1509. spaljena, opljačkana i poharana.

Kao uspomena na osobitu vjernost Rijeke caru, te na 1508. godinu, podignut je stup s reljefnim prikazom sv. Vida, patrona Rijeke, koji drži model grada u ruci, dok je na drugoj strani stupa uklesan tekst garancije. Taj je stup značajno svjedočanstvo političkoupravne povijesti Rijeke. Za vrijeme praznika na stupu se vijori gradska zastava.

CRKVA SVETOG JEROLIMA

Crkva sv. Jerolima svojim kasnobaroknim pročeljem definira istočno krilo Municipija i daje Trgu riječke rezolucije osobito nobilan ton. Crkva je građena zajedno sa sklopom Augustinskog samostana iz zaklade feudalnih gospodara Rijeke, grofova Devinskih. Gradnja je započeta 1315. u vrijeme Ugona II, a završena je 1408. kada je Rijekom upravljao njegov unuk Ugon VI. Stradala je od potresa 1750., tako da je 1768. barokizirana i produžena prema Trgu izgradnjom današnjeg pročelja.

SUDBENA PALAČA

Sudbena palača je građevina ogromnog volumena, podignuta 1904. na najistaknutijoj točki Starog grada, na mjestu gdje je stoljećima stajao Kaštel, impozantna utvrda, ključna točka obrambenog sustava bedema, kula i bastiona kojima je Rijeka bila utvrđena. U Kaštelu je bilo sijelo namjesnika feudalnog gospodara, kapetana Rijeke. U 18.st. Kaštel gubi tu funkciju,a početkom 20.stoljeća to povijesno zdanje je srušeno i izgrađena Sudbena palača. Tada je ulica dobila svoj današnji izgled. Palaču je projektirao budimpeštanski arhitekt Stigler.

CRKVA SVETOG SEBASTIJANA

Crkva sv. Sebastijana, podignuta je prema predaji 1291. kao zavjet u vrijeme kuge. U notarskim spisima iz 15. st. često je riječ o «kontradi» i crkvi sv Sebastijana. U nekoliko je navrata bilo pokušaja da se crkvica sruši, što su građani spriječili, jer su uz nju bile vezane tradicionalne svečanosti i procesije. Nakon otklanjanja ruševine iza začelja te crkve otkriven je kasnoantički zid iz 4. st., sekundarno uzidan u sakristiju i zaključak svetišta. Posljednji put crkva sv. Sebastijana obnovljena je 1885. kada je po projektu G. Paulinicha, inspiriranog pročeljem Zborne crkve, bila generalno obnovljena i dobila današnji izgled. Crkva je uređena i obojena 1986. godine.

CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Duomo) je nekoć Zborna crkva, izgrađena u ranom srednjem vijeku na ruševinama rimskih termi. Majstor Juraj iz Zadra obnovio je 1442. postojeću trobrodnu baziliku i povisio joj glavni brod. Ponovno je iz temelja obnovljena 1695., a između 1716. i 1726. Orlandovi, kranjski plemići i riječki patriciji, dograđuju kao zakladu prostrano svetište usred kojega je njihova grobnica. Na inicijativu i po sugestiji Andrije Ljudevita Adamića, gradski edil josph Storm izgradio je 1824. projekt za današnje pročelje, u koje duhovito ukomponirao gotičko-renesansnu prozorsku ružu postavljenu 1516. (datiranu). Tom je prilikom crkva popravljena nakon mletačkog razaranja Rijeke 1509. Skulpture na zabatu postavljene su 1890. g. Ispod današnjeg poda, načinjenog 1901., nalazi se 75 grobnica srednje dubine do 2,5 m. Kamene ploče sa tih grobnica uzidane su u vanjski sjeverni plašt crkve, njihovi natpisi povijesna su svjedočanstva o riječkom stanovništvu.

Uz crkvu je zvonik, samostalna građevina u podanku koje je uzidano kamenje iz rimskih ruševina. Datiran je iznad jednostanog luka ulaznih vrata 1377. godinom. Lozu za zvona s gotičkim otvorima građevina je dobila u vrijeme obnove crkve koncem 15. stoljeća. Zvonik je, prema mjerenjima iz 1920. g. nagnut za 40 cm pa ga Riječani često zovu “Kosi toranj”.

PALAC KOMUNA

Palac komuna, «Palazzo», stara gradska Vijećnica, središte komunalnog života od 1532. do 1838. g. U njoj je zasjedalo Veliko i Malo vijeće, upravljalo se prema Statutu koji je Rijeci potvrdio njen feudalni gospodar austrijski car Ferdinand, 1530.g. Zdanje je smješteno preko puta Gradskog tornja na vrhu trga, a blo je dovoljno reprezentativno za potrebe male riječke općine. Građevina je 1560.g. dobila renesansna obilježja, a rhitekt Antonio Verneda dogradio joj je 1740. drugi kat. U atriju Palaca 1779. bio je patricijski Casino, a u gornjim prostorijama brojni novi uredi. Između Palaca komuna i Gradskog tornja bio je javni trg, «Pjaca», pupak grada, na kojem su stoljećima bile burza, tržnica, trgovine, politička arena, a uvečer je služio kao promenada. Početkom 19.st. trg gubi značaj centra grada, postaje tržnica, «Zeleni trg» (Piazza Erbe). U drugom svjetskom ratu bombe su srušile zapadnu stranu trga, a istočna je konzervirana i prilagođena novim uvjetina života. Na trgu je povodom 150-godišnjice Tvornice papira podignuta fontana sa starim »kolodrobom» za papir, «sredstvo rada je postalo sredstvo radosti». Trg je dobio ime po riječkom povjesničaru Ivanu Kobleru.

KUĆA ADAMIĆ

Najslavniju zgradu na Fiumari, Kuću Adamić, izgradio je Simeon Adamić, veletrgovac duhanom i riječki veleposjednik, koji se od svog dolaska u Rijeku do 1785. godine spretnim ulaganjem u duhan i duhansku industriju toliko silno obogatio da su u riječkom i prigradskom puku kružile bajke po kojima on ima svojeg “Malika”, koji mu pomaže u tim smionim pothvatima.

Njegov je sin bio još čuveniji Andrija Ljudevit Adamić, a praunuk legendarni riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta. Kuća Adamić stilski je najizrazitiji primjer baroknog neoklasicizma. Poslije je prešla u druge ruke, pomorskog kapetana Dionizija Jakovčića, koji ju je nakon Nagodbe i “Riječke krpice” prodao vladi u Zagrebu. Nakon toga je zgradi nadograđen još jedan kat pa je u takvu preselila Kraljevska velika gimnazija u Rijeci. Hrvatska je gimnazija u toj zgradi bila od 1881. do 1896. godine, kada su njoj iznjedreni mnogi intelektualci koji su u burnoj kulturnoj povijesti Hrvatske obavili mnoge odgovorne dužnosti, a onda je preseljena u novu gimnazijsku zgradu na Sušaku.