Na području mjesnog odbora Srdoči nalaze se 32 ulice. Neke u potpunosti pripadaju MO Srdoči, a neke prolaze i kroz druge mjesne odbore grada Rijeke (Zamet, Grbci, Kantrida).
U daljnjem tekstu pobliže ćete saznati porijeklo naziva ulica na području MO Srdoči i kratke biografije poznatih osoba, u većini slučajeva književnika, po kojima su ulice dobile imena.

ANDRIJA MOHOROVIČIĆ (1857-1936)
Geofizičar, istaknuti hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije. Početkom 20. stoljeća Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije. Analizom pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova bližih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, koja dijeli koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića i drugi znanstvenici potvrđuju postojanje tog sloja. Uveo svoju metodu lokacije epicentra i hodrone koji služe kao osnova računanja svih potresnih valova.
Njemu u čast 1996. godine asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv – 8422 Mohorovicic.

ANTE MODRUŠAN (1901-1966)
književnik i prosvjetni djelatni (pseud. Tone Smoljanas-Pridražan). Učitelj u Osnovnoj školi Srdoči 1922. god., pisac i pjesnik. Objavljivao je zapise, novinske članke, crtice i kratke priče za djecu u časopisima i novinama.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898-1925)
Hrvatski književnik; pokretač i urednik književnih revija, pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva.

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873-1914)
Hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.
Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta.
Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni AGM nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo ju u maticu svjetske pisane riječi.Ostavio je iza sebe dvadesetak što tiskanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.

BAĆIĆI, toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja

BARTOL KAŠIĆ (1575-1650)
Bartul Kašić, Bartholomaeus Cassius, Bartolomeo Cassio, kadšto potpisivan i s Bogdančić i/ili s dodatkom Pažanin, hrvatski pisac i jezikoslovac, isusovac. Pisac prve hrvatske gramatike. Gramatiku Institutiones linguae Illyricae Kašić je napisao kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.

DINKO ŠIMUNOVIĆ (1873-1933)
Hrvatski književnik; tvorac impresionističke lirske novele. Pisao je pripovijetke, romane, crtice i feljtone.
Pojedine Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj književnosti. Idealnim spojem narodnoga i umjetnoga, za čim je gotovo uzalud težila starija hrvatska pripovijetka, ostvario je posve osebujan tip novele koji u najboljim primjercima čuva trajnu svježinu.

DIRAKI, toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja

DOBRIŠA CESARIĆ (1902-1980)
Hrvatski pjesnik urbanih i socijalnih motiva. Kao pjesnika sutona, večeri, jeseni, bola i žudnje za svjetlom, najviše ga je zaokupljalo obično, svakodnevno, neupadljivo ljudsko lice iz zabačenog restorana ili bolničke čekaonice, iz zagušljiva ureda ili podstanarske sobice, iz radničkog stana ili trešnjevačke ulice. Mnoga hrvatska pokoljenja naizust izgovaraju njegove pjesme “Voćka poslije kiše”, “Balade iz predgrađa”, “Tiho, o tiho, govori mi jesen” i niz drugih.
Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva je lirika uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905-2007)
Hrvatski pjesnik, objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.
O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika.

DRAŽICE (ZAMET), toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja

FURINAC, toponim, područje koje se od davnina naziva tim imenom

GUSTAV KRKLEC (1899-1977)
Hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog.
Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu.

IVAN DONČEVIĆ (1909-1982)
Hrvatski pjesnik, prozaik, dramski pisac, novinar, urednik i nakladnik.
Prozne slike iz provincije, u kojoj čovjek živi kao u kalupu iz kojega se ne može izvući, bit će tema i glavna odrednica cjelokupne njegove kasnije proze. Njegovo je djelo nedvojbeno one vrste koja nadrasta vrijeme, koja se pamti i ostavlja neizbrisiv trag.

IVO VOJNOVIĆ (1857-1929)
Hrvatski književnik, najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.
Po Ivu Vojnoviću nazvan je dio Lapada (Vojnović).

JOSIP MOHORIĆ (1912 – 1944)
hrvatski antifašist rodom iz Srdoča, poginuo je u naselju Markovići.

JOSIP VOLTIĆ (1750-1825)
Hrvatski jezikoslovac i leksikograf. Nositelj ideje ilirskog jezika.
Voltićev “Ričoslovnik” (1803., Beč) trojezično je leksikografsko djelo s praktičnom namjenom (za školske potrebe). Autor poznaje sva tri govora (dajući dolično mjesto ikavici), a u našoj leksičkoj građi bilježi i neke druge dublete dobivene iz različitih tradicija pisanog jezika, odnosno različitih dijalekata (čakavskih, kajkavskih, štokavskih). Dubletno bilježi, primjerice, vokalno r (kao er, ar) navodi zamjenicu ča, što itd. U Voltićevu rječniku se također odrazila hibridna, trodijalektalna jezična koncepcija.
Njegov “Ričoslovnik” utjecao je na preporodni rad, posebno na preporodne ideje ilirskog pokreta utjelovljene u svojevrsnu nacionalnom idealizmu.

JURAJ DOBRILA (1812-1882)
Istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre.
Za vrijeme Revolucije 1848., Dobrila se učlanio u Slavjansko društvo u Trstu. Zalagao se za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije (u Rijeci i Kastvu) te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku i da ih ne tlače politički i kulturno snažniji Talijani.
Dobrila je 1854. tiskao molitvenik Oče, budi volja tvoja na hrvatskom i podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, Naše sloge 1870. Također je objavio zbirku narodnih bajka i poslovica, Različno cvijeće. Njegov drugi molitvenik, Mladi bogoljub, objavljen je 1889.

KOŠIĆEVAC, toponim, naziv područja koji se koristi od davnina

KURIRSKI PUT, glavni put kretanja kurira sa robom i pošiljkama u NOB-u

MARIJA GRBAC – (1907 – 1942)
hrvatski antifašist, prvi zdravstveni radnik (primalja) iz zapadne Hrvatske koji se uključio u aktivnu antifašističku borbu u II svjetskom ratu. Umrla je na padinama planine Risnjak od posljedica ranjavanja.

MARKOVIĆI, toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja

MARTINKOVAC, toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja

MATE BALOTA (pravo ime MIJO MIRKOVIĆ, 1898-1963)
Hrvatski ekonomist i književnik. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja te, uz Pera Ljubića i Dragu Gervaisa, dao temeljni pečat ponovnom procvatu čakavske poezije.

MATO LOVRAK (1890-1974)
Hrvatski književnik; autor romana i pripovjedaka za djecu.
Završio je učiteljsku školu i službovao u mnogim mjestima. Pisao je i pripovijetke, ali je osobitu popularnost stekao romanima tematski vezanim uz djetinjstvo. Gradi zanimljivu fabulu s elementima pustolovnog, ali i s didaktičkim naglascima. Izuzetno plodan, autor nekih tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko desetljeća zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svjedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Djela su mu prevedena na mnoge jezike.

MIROSLAV KRLEŽA (1893-1981)
Hrvatski književnik, dramatičar i esejist, utemeljitelj Leksikografskog zavoda (1950), koji od 1984. godine nosi njegovo ime.
Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od najvećih europskih i zapadnih pisaca 20. stoljeća, poglavito u žanrovima poezije (“Balade Petrice Kerempuha”), romana (“Na rubu pameti”), eseja (“Eseji”) i dnevničko-memoarske proze (“Davni dani”).

MURINI, toponim, prema dosadašnjem nazivu djela naselja

SLAVKO HRVATIN (1919-1944)
stanovao je u Srdočima br. 19 i u Dražicama kod Srdoča broj 140 i 145. Po zanimanju limar, a zanat je izučio na Sušaku. Član Skojevske grupe Sroči – Grbci. Poginuo u mjestu Gračišće u Istri. Pokopan je na groblju u Zametu u obiteljskoj grobnici.

SRDOČI, toponim, prema dosadašnjem nazivu dijela naselja.
U svojoj knjizi “Kastavština” (1957.) Ivo Jardas piše: “Samo onemu reču da se srdi, ki muči i ne će govorit ni odgovarat. Ako susedi pasaju mučeć jedan okol drugega, judi reču: «Neč se srde.» Tako j’ ime Srdoč prišlo od nekega, ki se j’ rad srdil.”

AUGUSTIN TIN UJEVIĆ (1891-1955)
Hrvatski književnik; najznačajnija pjesnička osobnost hrvatske književnosti između I. i II. svjetskoga rata
Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osobine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.).
Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.
Njegovim imenom je nazvana i najveća hrvatska pjesnička nagrada, nagrada “Tin Ujević”.

TONŽINO, toponim, područje koje se od davnina naziva tim imenom

VLADIMIR ČERINA (1891-1932)
Hrvatski književnik i publicist. Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se buni protiv Austro-ugarske i mađarona.
Pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije, pjesme i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom J. Polića Kamova.