Obitelj Kozulić je početkom stambene izgradnje na Pećinama dala podignuti nekoliko objekata od kojih neki danas imaju stambenu namjenu, a neki ugostiteljsku namjenu:

• Ljetnikovac Cosulich (1902), Šetalište Trinaeste divizije 19 – danas: stambena zgrada
• Vila Cosulich (1898), Šetalište Trinaeste divizije 21 – danas: stambena zgrada
• Kuća Cosulich (1903), Šetalište Trinaeste divizije 22 – danas: stambena zgrada
• Vila Cosulich (1899), Šetalište Trinaeste divizije 23 danas: Omladinski hostel Rijeka
• Tvornica likera i pecara (1900), Šetalište Trinaeste divizije 28 danas: Diver sport center i Fun hostel
• Vila Dalibor (1902), Šetalište Trinaeste divizije 29 i 31 – danas: stambena zgrada
• Kuća Cosulich (1903), Šetalište Trinaeste divizije 30 – danas: stambena zgrada

Na Pećinama su izgradili i jedno od 1844. četiri riječka brodogradilišta (Mlaka, Podpinjol i Martinšćica).

Ivan Mate Kozulić (Gian Matteo Cosulich, Mali Lošinj, 1760 – Sušak, 1846), veletrgovac i utemeljitelj brodarskog poduzeća za jedrenjake duge plovidbe, utemeljitelj je sušačkoga ogranka. Od riječkog patricija Celebrinia kupio je veliki posjed 1806. na Pećinama i prema kojem je obitelj dobila pridjevak de Pechine.
Tvrtka Giovanni Matteo Cosulich posjedovala je skladište i žitnicu u Rijeci te četiri broda u vlasništvu i suvlasništvu.
Na pećinskom posjedu, između Sablićeva i Kozulićeva, Kozulić je 1828. podignuo brodogradilište u kojem će u razdoblju od 1840. do 1883. biti izgrađeni ovi jedrenjaci obitelji Kozulić: Kalk – 1840. i 1871, Czoernig – 1851, Aquila – 1853. i 1873. (prodan je Turcima 1903), Giuseppe Matteo – 1855, Mercede – 1856, Tartaro – 1856, Amelia – 1862/63, Stilicone – 1863, Marte – 1866, Sagitario – 1867, Industre – 1868. (stradao je u brodolomu kod Ancone 1. prosinca 1873), Genio – 1869, Conte Geza Szàpàry – 1874, Ariete – 1876, Capricorno – 1883. (stradao je u brodolomu kod Cornwalla 28. prosinca 1900; bio je zadnji izgrađeni jedrenjak u Rijeci).
Ivan M. Kozulić imao je četvero djece: Dominika (Domenico, 1790-1860), Nikolinu, Ursulu i Kazimira (Casimiro, 1809-1888).

Dominik, capitano navale e principale, preselio se na Brajdu. Razvio je vlastitu trgovinu i posjedovao je bark Genio. Bio je član riječke Trgovačke komore i veleposjednik.
Njegova dva sina, Ivan Antun i Josip Fortunato, bili su kapetani trgovačke mornarice, sin Pavao umro je u Edinburghu, dok je najmlađi Petar (Pietro), brodovlasnik, živio u Opatiji.

Kći Ursula bila je udata za riječkog odvjetnika Pietra Dabalù, a Nikolina za riječkog veletrgovca drvetom Ivana vit. Frankovića od Brseča (Giovanni cav. Francovich de Berseč, 1798-1893), gradskog zastupnika, predsjednika Trgovačke komore i španjolskog konzula. Njihov sin Luigi bio je belgijski konzul u Rijeci, a kći Elena supruga ing. Giuseppea de Learda.

Obiteljsku tvrtku preuzeo je najmlađi Matijin sin Kazimir, kapetan duge plovidbe. Preko žene Eufrasie Accurti, kćerke riječkog veletrgovca i posjednika rodom iz Ferma, bio je u srodstvu s najutjecajnijim riječkim obiteljima. Dugi niz godina obnašao je dužnost predsjednika riječke Trgovačke komore, upravitelja Društva za uzajamno osiguranje trgovačkih brodova, upravitelja Crkve Sv. Jerolima, vicekonzula Toscane i dr. Bio je jedan od dioničara utemeljitelja Banca fiumana (1869) i gradnje parobroda Liburnia (1873). Posjedovao je, što u vlasništvu, što u suvlasništvu, šesnaest jedrenjaka duge plovidbe. Car Franjo I. odlikovao ga je titulom viteza Ordena željezne krune i nasljednom plemićkom titulom (Cosulich de Pećine).

Od njegovih jedanaestero djece najistaknutiji je najstariji sin Vjekoslav vit. Kozulić (Luigi cav. Cosulich, 1838-1917). Naslijedio je obiteljsku veletrgovačku tvrtku Giovanni Matteo Cosulich te nakon pomorske i trgovačke prakse postaje uvaženi veleposjednik i brodovlasnik. Bio je jedan od dioničara i osnivača Banke i štedionice za Primorje na Sušaku (1896), predsjednik Pučke banke u Rijeci te član raznih pomorskih i trgovačkih društava. Godine 1898. osnovao je Tvornicu octa i likera (Karbonera) na Pećinama.

Na Pećinama je u razdoblju između 1892. i 1903. dao izgraditi nekoliko objekata čiji je autor Giovanni Randich.

Njegov mlađi brat Gustavo (1840-1887) bio je riječki gradski zastupnik i kraljevski vice-konzul Danske u Rijeci. Iz braka sa groficom Carolinom Leiningen Westerburg iz Frankfurta na Majni rodio se sin Luigi, kapetan duge plovidbe.

Kazimirov sin Mate Kozulić (Matteo Cosulich, 1844-1889), strojarski inženjer, radio je u Švicarskoj gdje se posvetio izradi kasa. Pokopan je u Zürichu.
Pozivu pomorskih kapetana posvetili su se Kazimirovi sinovi Béla (1851-?), početkom 20. st. predsjednik riječkog Kluba pomorskih kapetana i grčki konzul i Josip (Giuseppe Cosulich, 1853-1890).
Najmlađi Kazimirov sin, Hinko (Enrico Cosulich, 1856-1929) posvetio se vojničkoj karijeri u kojoj je napredova do čina kapetana bojnoga broda. Služio je kao vojni ataše u Rimu, a 1904. premješten je u pulski admiralitet.

Njegov brat Teofil (Teofilo) rano se preselio u Trst gdje je bio brodovlasnik, dok se sestra Amelia udala za riječkog kapetana i trgovca Antonia D. Morovicha.

Vjekoslavov sin Ante (1874-?) preuzeo je koncem 19. st. upravljanje tvornicom likera. Na Prvoj industrijskoj izložbi u Rijeci, održanoj 1899, osvojio je zlatnu medalju za kvalitetu. Početkom 20. st.

Ante Kozulić obnašao je dužnost nizozemskog konzula u Rijeci i 1901. odlikovan je viteškim ordenom Orange-Nassau. Od 1911. do 1945. bio je vlasnik dvorca u Bosiljevu, a tridesetih godina poklonio je tadašnjoj sušačkoj općini zemljište na Krimeji za gradnju gradske bolnice. Sa Ginom rođ. Gothardi imao je sinove Balda i Kazimira.

Sredinom 19. st. na Sušak se iz Malog Lošinja doselio Ivan Krstitelj Kozulić (Giovanni Battista Cosulich, 1794-1874). Sinovi Ivan Mate (Giovanni Matteo, 1818-?), Anđelo Josip (Angello Giuseppe, 1830-1893) i Kazimir (Casimiro Ambrogio, 1835-?) bili su pomorski kapetani, trgovci i brodovlasnici.
Ivan Mate Kozulić sa suprugom Catherinom rođ. Sopranich živio je na Pećinama. U tom braku rodila se i Marija Krucifiksa Kozulić (Maria Crocifissa Cosulich, 1851-1922), osnivačica Družbe Presvetog Srca Isusova u Rijeci i dobrotvorka siromašne djece.
Anđelo Kozulić se nakon pomorske karijere posvetio trgovini drvetom u tvrtki Ugo Hoffmann, a bio je i dionikom poduzeća za promet drvetom Giuseppea Scarpe.
Kazimir Kozulić neko je vrijeme obnašao dužnost vice-konzula Nizozemske u Rijeci.

U daljem ili bližem srodstvu sa lozom de Pećine u Rijeci i Sušaku su tijekom 19. st. živjeli još neki ogranci ove obitelji.

Mate (Ivan) Kozulić, pomorski kapetan, oženio se 1812. na Trsatu sa Antonijom de Vagatai. I njihovi su sinovi Josip Franjo (Giuseppe Francesco, 1821-1890) i Ignac bili kapetani duge plovidbe. Josip Franjo kasnije je postao zastupnik osiguravajućeg pomorskog zavoda Veritas austriaco u Marseju. Zatim odlazi u Cardiff gdje ostaje do kraja života. Njegovi sinovi Stefano, Marino i Giulio posvetili su se pomorskom pozivu.

Marko Kozulić (1776-1842), zvan Grubeša osnivač je grane obitelji Kozulić koja se preselila iz Malog Lošinja u Trst i Veneciju.
Njegov stariji sin Marko Ivan Kozulić (Marco Giovanni, 1806-1864) preselio se 1856. u Veneciju. Značajnu brodarsku djelatnost ostvarili su njegovi sinovi Antun August Kozulić (Antonio August, 1845-1918) i Marko Oktavijan Kozulić (Marco Ottavio, 1842-1916) koja tijekom druge polovice 19. st. zamire.
Mlađi Markov sin Antun Feliks Kozulić (Antonio Felice, 1816-1884) gradi u Valunu na otoku Cresu brik Fides od 650 tona. Tijekom Krimskoga rata stekao je znatan imetak.

Antunovi sinovi Fausto (1845-1908), Callisto (1847-1918) i Alberto (1849-1927) odlaze 1889. iz Malog Lošinja za Trst. U Engleskoj su nabavili parobrod Elena Cosulich od 1.700 tona, a 1891. u Kielu parobrod A. E. Cosulich.
Između 1893. i 1896. nabavili su tri željezna klipera (Sava, Deveron i Orpheus) sa još pet starijih parobroda te stječu značajna bogatstva u nastupajućoj privrednoj konjunkturi. S bratićima Antunom Augustom i Markom Oktavijanom kupili su parobrod Ellena Cosulich i preselili se u Trst.

Marko Oktavijan sa bratom je bio vlasnik brodova San Gaudenzio, Elios i Pater i uskoro je postao privatnim bankarom i financijerom poslova talijanskih obiteljskih ogranaka.

Antonio Luigi (sin Antonija Augusta) i Virgilije (sin Fausta), posjedovali su parobrode Isonzo, Zoe Cosulich i Fausto Cosulich.

Krajem 19. st. i početkom 20. st. bili su vlasnici 15 brodova. Uvođenjem redovne parobrodarske linije za Sjevernu Ameriku, povezuje se 1903. brodarsko društvo Fratelli Cosulich navigazione sa parobrodarskom udrugom Austro-Americana. Vodeće uloge imali su Callisto i sin Oscar (1880-1926). Godine 1907. Callisto i Albert izgradili su u Monfalconeu brodogradilište. Prvi sagrađeni parobrod od 800 tona nosivosti imenom Trieste porinut je 16. prosinca 1908. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata brod je pripao Kraljevini SHS, odnosno Jadranskoj plovidbi sa Sušaka. Pod imenom Kosovo povezivao je Sušak i Kotor. Godine 1942. pod talijanskom zastavom i imenom Veglia potopila ga ga je engleska podmornica.

Nakon smrti Callista upravljanje društvom preuzima Oskar Kozulić. Dolaskom fašista na vlast obiteljsko poduzeće je 1933. nacionalizirano i priključeno brodarskom društvu Società Italiana di navigazione.

Virgilijevi sinovi, Alberto (1920) i Carlo (1924-1979) završetkom Drugoga svjetskog rata ponovo pokreću brodarsku djelatnost unutar društva Alberto e Carlo Cosulich navigazione iz Venecije.

Danas poduzeće Fratelli Cosulich S. p. A. ima sjedište u Trstu i ispostave u Genovi i Napulju. Mnogobrojni potomci ove obitelji žive po čitavom svijetu.

Priredio i snimio: Marijan Matković
Rijeka, listopad 2018.

Literatura:
1. LUKEŽIĆ, Irvin: Obitelj Kozulić. Sušačka revija, II/1994, br. 8, str. 6-13
2. SUZANIĆ, Jure. Kostrena pod jedrima. Zagreb, Kratis, 1995.
3. Arhitektura secesije u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1998.
4. Arhitektura secesije u Rijeci – katalog objekata. Muzej mod. i suv. umjetnosti, Rijeka, 1998.
5. MENDEŠ, Nikša. Stari jedrenjaci. Rijeka, 2000.
6. Arhitektura historicizma u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2001.
7. Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2009.
8. LOZZI BARKOVIĆ, Julija. Secesija u arhitekturi Rijeke. Izdavački centar Rijeka, 2010.
9. LAMUT, Mitja. Parobrodi Jadrana na razglednicama. Zagreb, Znanje d.o.o, 2013.