Pećine su dio Sušaka koje se proteže od ulaza u željeznički tunel na Brajdici, zatim uzduž obale do zaljeva Martinšćica. Područje je izrazito strmo i klisurasto s obalnim pećinama po kojima je ovaj dio grada dobio ime.

Sušak
Postanak Sušaka ne seže daleko u prošlost. Tim se imenom označavao posjed uz Karolinsku cestu nedaleko kapele Sv. Lovre da bi se kasnije ime protegnulo na područje na kojem će izrasti budući Sušak. Tijekom 18. i 19. stoljeća uglavnom se koristio izraz preko mosta, talijanski oltre ponte.

Nakon ukidanja Severinske županije 1787. formirana su tri kotara: riječki, bakarski i vinodolski.

Područje Trsata, Sušaka, Vežice i Drage pripalo je bakarskom kotaru te se ime Sušak prvi put spominje u ispravi municipija grada Bakra od 1796. Bakarski municipij ukinut je 1874. i osnovana je općina Trsat kojoj su pripali područja Sušaka i Vežice. Sjedište je isprva bilo na Trsatu, a od 1877. na Sušaku.

Time započinje razvoj Sušaka iz seoskog neurbaniziranog naselja u pravo gradsko naselje. Izgrađene su upravne, zdravstvene, školske i druge javne zgrade, te komunalni objekti – ceste, vodovod, javna rasvjeta i dr. Krajem 1886. na Sušaku živi više od 1.000 stanovnika, a tri godine kasnije 1.700.

Gradska općina Sušak obuhvaćala je naselja Sušak, Trsat, Podvežicu, Dragu i obje Kostrene (Sv. Barbara i Sv. Lucija). Najstarije sušačke prometnice su Lujzinska, Dorotejska i Karolinska cesta, te željezničke pruge iz pravca Zagreba i Ljubljane. Pomorski promet obavljao se u luci Baroš na vrhu Mrtvog kanala, Delti i Brajdici, dok je na Grobničkom polju djelovala zračna luka.

Karolinska cesta, dužine 105,6 km, bila je prva cestovna poveznica u Hrvatskoj između panonskoga i jadranskoga područja. Puštena je u promet 1727, dok je svečano otvorenje bilo 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI. po kome je i dobila ime. U povezivanju Karlovca s Bakrom prolazila je kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine.

Lujzinska cesta građena je od 1803. do 1811. Cesta, nazvana po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje II, dužine 141 km, spojila je Karlovac s Rijekom preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa. U vrijeme gradnje bila je jedna od najmodernijih u Austro-ugarskoj monarhiji.

Dorotejska cesta sagrađena je kao pristupna cesta za lazar Martinšćici. Nazvana je po Mariji Doroteji, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Puštena je u promet 1833, a na mjestu odvajanja od Karolinske ceste kao spomen na to podignuta je piramida s natpisom na slavu cara Franje I, nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja. Piramida se danas nalazi kod zapadne strane zgrade u Ulici Janka Polić Kamova kućni broj 8 (kuća Gaber).

Šest dana nakon završetka Prvog svjetskog rata, talijanski odredi ušli su u Rijeku 17. studenoga 1918. i oduzeli vlast Narodnom vijeću Države SHS. Tri dana kasnije okupiran je i Sušak koji je proglašen gradom ukazom bana Hrvatske i Slavonije 23. listopada 1919. Usprkos talijanskoj okupaciji nekih prigraničnih teritorija Kraljevine SHS, među kojima prigradsko zaleđe Rijeke sve do Kostrene, Škrljeva i Kastva, ipak je između Rijeke i Sušaka 1920. uspostavljena državna granica.

Prije nego što je pitanje Rijeke riješeno, vlast u gradu preuzeo je Gabriele D’Annunzio prevratom 12. rujna 1919. i u njoj je ostao do siječnja 1921. Rapalskim ugovorom između kraljevina Italije i SHS od 12. studenoga 1920. osnovana je Slobodna Država Rijeka koja traje do 1924. Rimskim sporazumima od 17. siječnja 1924. Rijeka je anektirana Italiji, a Sušak je pripojen Kraljevini SHS.

Ponovnu talijansku okupaciju Sušak je doživio u Drugom svjetskom ratu 11. travnja 1941. Temeljem Rimskih ugovora iz iste godine Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. na Sušak sedam dana kasnije dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle u grad. Partizani su 3. svibnja 1945. ušli i u Rijeku.

Na mjestu porušenog pograničnog mosta podignut je 23. listopada 1946. novi most između Sušaka i Rijeke.

Izbori za Gradske narodne odbore u Rijeci i rajonske narodne odbore održani su 1. veljače 1948. Prema administrativno – teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske od 28. veljače 1948, dotadašnja Rijeka i Sušak postaju i formalno jedinstven grad pod imenom Rijeka.
Pećine
Formiranjem stambene četvrti Boulevard počinje prva planska izgradnja na sušačkom teritoriju, a nasipavanjem Delte i Brajdice stvoreni su preduvjeti za širenje budućeg grada.

Reguliranje i izgradnja stambenih objekata na Pećinama započinje početkom 20. stoljeća. Stambena četvrt Pećine oblikovana je u skladu sa Statutom za izgradnju Boulevarda, koji urbanizaciju Sušaka u cjelini usmjerava na podizanje slobodnostojećih stambenih objekata u zelenilu.

Početak razvoja Pećine povezan je s premještajem riječkog lazareta u Martinšćicu i istovremenom izgradnjom ceste Doroteje kao poveznicu novog lazareta sa kopnom.

U razdoblju između 1922. i 1932. značajno je povećan stambeni fond, kao i broj javnih zgrada, npr. tržnica, sportski objekti, gradska vijećnica i Narodni dom, čiju izgradnju inicira općina.

Graditeljski fond Sušaka s početka 20. stoljeća uglavnom projektiraju riječki projektanti Giovanni Randich, Raffaell Cullotti, Carlo Conighi, Giovanni Maria Curet i Conrad La Grasta, koji kasnije prelaze na Sušak. Uz njih javljaju se Franjo Matković, Vlatko Vidmar i Francesco Mattiasi. Najplodniji sušački graditelj među njima je Giovanni Randich, kojem u projektiranju služe primjeri francuskog i njemačkog stambenog graditeljstva i prepoznatljiv je po kontinentalnom izgledu vila i po primjeni crvene pročelne opeke.

Gotovo sva značajnija stambena izgradnja na Sušaku između dva svjetska rata vezana je uz imena Davida Bunette i Borena Emilija uz povremene bljeskove Franje Matijasića (Francesco Mattiasi / Franjo Matiassi / Matijašić) i Konrada La Graste. Krajem tridesetih godina na sceni se pojavila mlađa generacija domaćih arhitekata: Kazimir Ostrogović, Davor i Milan Schwalba i dr.

Šetalište Trinaeste divizije
Ovdje u prvoj polovici 19. stoljeća započinje izgradnja ljetnikovaca na privatnim imanjima, uglavnom u vlasništvu imućnijih Riječana. S vremenom ove vile, okružene bujnim cvjetnjacima i egzotičnim biljem, postaju njihovo stalno boravište.

Godine 1892. Giovanni Randich gradi za L. Redlicha objekt za potrebe radionice željeznine. Nekadašnja industrijska zgrada danas je stambena (danas kućni broj 34).

Koncem 19. stoljeća izgrađena je vila Čičigoj (kbr. 36), a najvjerojatnije oko 1910. dodan je toranj s krovnom terasom na sjeveroistočnom uglu i rizalit u sjeverozapadnom krilu. Na dogradnji se ističe secesijski geometrijski ornament kartuša, kaseta i okomitih polja češljane žbuke uokvirenih zupcima, uz glazirane pločice.

Obitelj Luigia Cosulicha, podrijetlom s Lošinja, posjedovala je niz terena i objekata duž sjeverne i južne strane tadašnje Zemaljske ceste Sušak – Martinšćica. Danas su to zgrade na kućnim brojevima 21, 23, 29-31 i 30. Kuće su međusobno bile povezane stazama i perivojem, a do glavne prometnice vodilo je stubište.

Na početku ove ceste Antonio Doricich projektirao je 1892. vilu Cosulich koju Giovanni Randich preuređuju 1898. (kbr. 21).

I drugu vilu Cosulich (kbr. 23) preuredio je 1899. Giovanni Randich. Između dva svjetska rata služila je kao Dječje sklonište u kojem je boravilo dvjestotinjak djece, od kojih polovica iz Rijeke. Danas je u ovdje smješten Hostel Rijeka.

Giovanni Randich 1900. gradi za Luigia Cosulicha zgradu Tvornice octa i likera (Karbonera, kbr. 28). Zgrada je povišena za dva metra, prozori su na oba pročelja i poboljšana je krovna konstrukcija. Danas njen prostor koristi Diver sport center.

Na početku 20. st. izgrađena je vila Kostrena (kbr. 56) na kojoj su naknadno podignuti dugi balkoni na sjevernom pročelju. Ostala pročelja opremljena su nizovima lođa na vlastitim stupcima. U isto vrijeme podignuta je i vila Kresnik (kbr. 101) gdje je danas sjedište Župe Svete Obitelji.

Giovanni Randich gradi 1902. dva objekta za Luigia Cosulicha. Vilu Dalibor (kbr. 29 i 31) projektirao je kao dvojnu obiteljsku kuću kontinentalnog izgleda, što je postignuo balkonima koji u početku imaju drvenu podnicu postavljenu na drvenu konzolu. Pri izgradnji je korišten i dio starih zidova postojećeg objekta. Vilu je Luigi Cosulich iznajmio mađarskim inženjerima koji su radili na izgradnji tunela za željezničku prugu.

Na današnjem kbr. 19 podignut je ljetnikovac, objekt sjevernjačkog izgleda i karakterističan po asimetričnom središnjem tlocrtu. Potkrovna streha oplemenjena je profiliranim detaljima drvene konstrukcije. U ornamentalnoj opremi pročelja izmjenjuju se historicistički i secesijski elementi.

Iduće godine Giovanni Randich, također za Luigia Cosulicha, podiže dvije kuće Cosulich i to na današnjim kućnim brojevima 22 i 30.

Pročelja vile Anna (kbr. 99) obitelji Marochino iz 1903. i obiteljske kuće (kbr. 97) ukrašena su skromnim secesijskim ornamentima, dok su okućnice bogato hortikulturalno obrađene. Pretpostavlja se da je vilu Anna projektirao Mate Glavan.

Godine 1905. Antonija Resch otvorila je hotel s kupalištem Klotilda (kbr 38).

Na kućnom broju 73 podignut je Nikolin dom čiji je izgled značajno izmijenjen između dva svjetska rata.

Na Sablićevom posjedu izgrađena je 1908. stambena zgrada (kbr. 48) čiji je paviljon kupališta spretno položen na škrapama. Prema moru je velika ostakljena površina razdijeljena zidanim stupcima, a parapet krovišta na uglovima ukrašen je sfingama.

Pročelja građevine na današnjem kućnom broju 127 opremljena su uobičajenim ornamentalnim sadržajima drugog desetljeća 20. stoljeća. Njena izgradnja vjerojatno je u vezi sa podizanjem industrijskog postrojenja talionice olova sa skladištima i žičarom koja je rudu dovozila iz pristaništa na području bivšeg kamenoloma. Postrojenje je podignuto između 1911. i 1913. na lokaciji Tornjić iznad Pećina. Prema talionici olova obližnje je područje dobilo naziv Plumbum.

Za razliku od planiranja izgradnje stambenih objekata, Sušak se što se tiče kupališta, do 1912. razvija pomalo stihijski. Te godine poglavarstvo određuje općinski dio namijenjen turističkim potrebama, a ono se prostire od željezničkog nadvožnjaka na riječko-senjskoj cesti iznad Piramide s čije gornje strane seže do Talionice kovina i kemijskog obrta, a s donje strane do vrha Martinšćice. Prema jugozapadu granica je bila morska obala, a prema sjeveroistoku željeznička pruga. Iste godine prihvaćen je i novi Građevinski pravilnik za izgradnju užeg područja morskog kupališta Trsat-Sušak.

Ovim Pravilnikom propisano je kako se sve novogradnje na užem kupališnom području smiju graditi samo kao posebne zgrade u stilu ljetnikovaca, estetski osmišljenih pročelja i visine najviše do dva kata. Kuhinje i stanovi za osoblje su zasebni objekti smješteni iza vile. Pravilnik određuje prilagođavanje izgleda svratišta prema ostalim građevinama i njihova su se visina i prostranost mogle ograničiti. Neizgrađeni dijelovi pojedinih zemljišta su poravnati i pretvoreni u ukrasne vrtove. Razdjelni zidovi prema cesti morali su biti podignuti od kamena visine najviše do jednog metra, a ograda na njima od kovanog željeza. Prema susjednim česticama kameni zidovi mogli su bito visine do dva metra i ukrašeni bršljanom ili zimzelenim biljem. Svaki vlasnik čestice je o svom trošku položio rubni kamen za oblikovanje nogostupa.

Uz Građevinski pravilnik predložena je i Regulatorna osnova predjela s planom uređenja obalnog puta koja je 1913. dana na javni uvid. Primjedbe su dali obaloposjednici (Sablić, Galetović, Podhorsky, Sušanj, Wucsko, Mihelić, Gall i Sanatorij Pećine), posebno na uređenje obalnog puta kojeg su smatrali nepotrebnim i neizvedivim čemu je u prilog išao klisurasti izgled terena. Većim dijelom obala nije bila šira od dva metra, a negdje javnog dobra i nije bilo jer su posjedi, zbog podsječene obale, nadvisivali spoj mora i kopna. Također, obalni posjednici pribojavali su se kako će obalni put lišiti privatna kupališta njihova smisla. Iako je obalni put tehnički bio izvediv, bio je upitan s gospodarskog, a i postojeći propisi onemogućivali su otkup privatnog zemljišta. Predloženim projektom, navodno, se nije ulazilo u privatne posjede i samo se načelno tražila uspostava šetališta uz more do Martinšćice i s time vezanog pravilnika za izgradnju užeg područja morskog kupališta Trsat-Sušak. Posljedice trajnog sukoba interesa općine i privatnih posjednika osjećaju se još i danas, jer još uvijek ne postoji odgovarajuće šetalište uz more.

U srpnju 1909. održana je osnivačka skupština Dioničarskog društva Sanatorij Pećine čiji su utemeljitelji bili liječnici dr. Mate Jakovčić, dr. Niko Bonetić, dr. Ivo Feretić, dr. Bruno Medanić, ljekarnik Petar Sušanj, veleposjednik Hinko vitez Bačić, inženjer Tassilio Ossoinack i veletrgovac Ivan Turković. Za potrebe sanatorija inženjer arhitekture Vlatko Vidmar adaptirao je vilu Riboli, sagrađenu po narudžbi Ane Riboli (nisu poznati autor i godina izgradnje). Sanatorij na Pećinama bio je prvi takve vrste na hrvatskom i istarskom priobalju. U to vrijeme nije bilo komunalnih zapreka ostvarenju njihove ideje koja se prvenstveno očituje kao humanitarna, a i općina ju je u potpunosti podržala.

Sanatorij je bio opremljen suvremenim medicinskim uređajima, imao je gimnastičke i mehano-terapeutske sprave i aparat s rendgenskim zrakama. Posebnim vodovodom omogućeno je korištenje morske vode u terapijskim kupeljima. Sanatorij Pećine otvoren je 1910. U njemu su uglavnom boravili stranci. Pred početak Prvog svjetskog rata broj stranaca počinje stagnirati čemu pridonosi i loše stanje ceste. Sredinom 1917. sanatorij prestaje s radom. Cjelokupnu nekretninu kupio je Josip Braun, vlasnik većine dionica, a objekt daje na korištenje stranom poduzeću te od 1918. objekt djeluje kao hotel-pansion Sanatorij Pećine, ali taj pokušaj nije uspio. Josip Braun 1936. mijenja ime sanatorija u Park-hotel i kupalište Pećine, a iduće godine nadograđuje i preuređuje zgradu prema projektu Davida Bunette. Armiranobetonsko kupalište ispod široke terase koncipirano je prema uzorima kupališta Bagna di Stoia (Pula), Nettuno (Rijeka) i Bačvice (Split).
Sanatorij je prema sjeveru graničio s posjedom braće Sablić, na jugoistoku s posjedom Josipa Glavana i njegovim kupalištem Pećine, a na jugu posjed je išao sve do mora. S gornje strane vile prolazila je zemaljska cesta Sušak-Martinšćica, na čijoj drugoj strani su bile podignute jednokatne vile: dr. Dalme, Marochino (vila Anna) i dr. Kresnika (tada Würzer).

Osim ovom cestom Pećine su sa središtem Rijeke bile spojene konjskim tramvajem koji je sa Piazze Adamich, gdje se nalazila parobrodarska postaja, vozio svakih pola sata, a ljeti i češće.

Na Sušaku je 1911. osnovan Kupališni konzorciji Jadran, pravi primjer poslovne politike i četvorice bogatijih ljudi: Ante Bačić, Vinko Širola, Franjo Tomašić i Božo Kolacio. Pri tome se nisu vodili samo komercijalnim interesima već i željom za dobrobit svojega kraja. Područje za gradnju hotela ustupljeno je konzorciju Jadran 1913. na korištenje od pedeset godina. Hotel Jadran izgrađen je 1914. u armiranom betonu primjenom Hennebiqueva patenta, čime se, uz Teatro Fenice, Hotela emigranata i pojedinih objekata Komunalne klaonice, svrstava među najznačajnija graditeljska ostvarenja s početka 20. stoljeća u Rijeci. Sa strane zemaljske ceste ima dva kata, a sa morske pet katova. Hotel je imao vlastitu električnu rasvjetu i bio je otvoren tijekom cijele godine. Za vezu sa Rijekom uspostavljen je omnibus prilagođen željezničkom voznom redu. Usprkos ratnim godinama hotel nije zatvoren.

Nacrti hotela nisu sačuvani te se pouzdano ne zna projektant, pretpostavlja se kako se radi o stranoj tvrtki. Hotel pravokutnog oblika ima dva pročelja: južno, destijlovskog izgleda, ritmizirano je mrežom dubokih balkona i terasa, a na sjevernom su prozorski otvori s malim balkonima u ravnini pročelja. Time je ova fasada vrlo slična sjevernoj fasadi nešto ranije podignutog Riječkog sanatorija, autora Bruna Slokovicha.

U razdoblju između dva svjetska rata izgradnji Sušaka doprinose imućni poduzetnici, trgovci, graditelji i projektanti koji ulažu u vlastite stambeno-poslovne zgrade. Uz njih tu su domaći posjednici (obitelj Ružić), ljekarnici (Kezele, Budak), odvjetnici (Lenac), konzuli (Mikuličić), brodograditelji (Cosulich) i trgovci (Braun), koji podižu vile, kupališta i hotele, uglavnom na Boulevardu i Pećinama. Osim njih u stambenu izgradnju ulažu i državna poduzeća (npr. Gradske štedionice i Javna i slobodna carinska skladišta). Stambeni fond, kao i broj javnih zgrada (tržnica, sportski objekti, gradska vijećnica i Narodna čitaonica) značajno je povećan u razdoblju između 1922. i 1932. Izgradnju gradskih zdravstvenih i socijalnih ustanova (Dom narodnog zdravlja, Banovinska bolnica, Radničko-iseljenički dom, Dom Jadranske straže, Državna građevinska škola, željeznički kolodvor) sufinanciraju državna ministarstva.

Zagrebački arhitekt Milan Tomičić projektirao je 1925. jednokatnu vilu Olga (kbr. 54) za Josipa Mikuličića, međuratnog konzula Kraljevine Jugoslavije u Peruu i Australiji. U vilu se ulazi preko terase s mostićem u nivou ulice. Ulazno je pročelje prilagođeno izgledu susjednih vila, dok je južno pročelje ostakljeno. Ispod terase smještena je garaža. Na prvi kat vodi unutrašnje stubište. Vila ima dva suterena, prvi u kojem je smješteno nekoliko pomoćnih prostorija i soba, a na donji se nadovezuju zimski vrt, drvarnice i spremišta. Vila je, iako u izgradnji, prikazana u ljeto 1925. u Pragu u promidžbenom filmu o Primorju.
David Bunetta projektirao je 1929. vilu Kezele (kbr. 45). Vila ima glorijet (građevina u obliku paviljona podignuta u vrtu obično na mjestu povišenom u odnosu na okoliš) s pergolom iznad ulaznog podziđa s lokalima uz šetalište gdje su naknadno otvoreni trgovina i garaža. Gradnja je dovršena 1930.

Boren Emili projektirao je dvokatnicu s potkrovljem (kbr 63) za Ines Lenac koju dovršava 1930.

Godine 1933. na današnjem kbr. 5 podignuta je kuća Gaber autora Davida Bunette.

Državna građanska škola (danas: Osnovna škola Pećine) izgrađena je nasuprot tadašnjeg Wilsonovog parka (danas: Park Augusta Cesarca). Nacrtnu dokumentaciju odobrio je Odsjek za sanitetsku tehniku Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. Odgovorni inženjer Selimir Dumengić, specijaliziran za zdravstvene i prosvjetne ustanove, ocijenio je prvotni projekt prekapacitiranim (18 učionica) te ga je izmijenio u korist manjeg broja učionica. Izgradnja je dovršena 1934, a unutrašnjost je opremljena u prvoj polovici 1935. Škola je otvorena 8. rujna 1935.

Na početku sjeverne strane današnjeg Šetališta izgledom se izdvajaju stambeno-poslovna trokatnica Emili (1932), kuća Alga (1935/37) i peterokatnica Kauzlarić (1938/39).

Boren Emili podiže 1932. obiteljsku trokatnicu (kbr 9). Zaobljeni jugoistočni ugao kuće Emili s isto takvim balkonima predstavlja inovativno rješenje. Fasadu karakterizira zagasito crvena boja i bijeli rubovi balkonskih ograda, krovnog vijenca prozorskih klupčica i nadstrešnica. U prizemlju su projektirana dva manja lokala i dvije odvojene kancelarije.

U susjedstvu zgrade, s druge strane današnjih Stuba trinaestorice strijeljanih, David Bunetta projektirao je kuću Kezele-Budak, poznatiju kao Ljekarničko-kozmetički laboratorij Alga (kbr. 11). Gradnja je trajala od 1935. do 1937. Visinska razlika između današnjih ulica Janka Polić Kamova i Šetališta Trinaeste divizije na tom mjestu iznosi sedam metara te su temeljni zidovi izvedeni kao potpornji buduće ulice. Zbog regulacije smjera ulice prvi projekt je 1933. izmijenjen. Umjesto četverokatnice nikla je stambeno-poslovna peterokatnica čije je prizemlje sa nekoliko lokala uvučeno. Novosti u projektiranju su izvedbe zapadnog pročelja s okruglim prozorima, ostakljena stubišna vertikala, krovna terasa i stubišna vertikala na jugozapadnom uglu.

U blizini hotela Park, David Bunetta podignuo je, početkom tridesetih godina 20. st, vile Vitezić i Korlević (kbr. 60 i 62). Vile su imale zajednički pristupni put sa tadašnje zemaljske ceste.

U produžetku kuće Alga i kuće-aneksa (kbr. 13) te na ruševinama stare kuće (kbr. 15), arhitekt Kazimir Ostrogović podiže 1939. peterokatnicu Albina i Dionizije Kauzlarić. I ovdje su u prizemlju predviđena spremišta i lokali, na katovima trosobni stanovi, a na sjevernoj strani smještene su dvoetažne garsonijere.

Preko puta hotela Jadran, podignuta je 1939. vila Josipa i Ruže Braun (kbr. 65). U njenom projektiranju David Bunetta učinio manji iskorak prema modernom stilu što se vidi u izvedbi jugoistočnog krila polukružne istake. Iste godine David Bunetta projektirao je i kuću Marocchini (kbr. 93).

Godine 1939. Boren Emili projektirao je vilu Veljka Pjerotića (kbr. 43). Zaobljeno i uvučeno jugozapadno pročelje s polukružnim balkonima, krovna terasa, prozorske horizontale na južnoj i zapadnoj fasadi prikazuju moderan pristup.

Iste godine Boren Emili podiže za Dušana Pjerotića jednokatnicu (kbr. 44) u čijem je projektu vidljiv utjecaj Davida Bunette (rustično podziđe, polukružni lukovi i okrugli otvori) i modernog stila (ugaoni balkoni).

Nasuprot vile Olge, Boren Emili projektirao je 1940. vilu Antona Spinčića (kbr. 85) dok Milan Schwalba gradi 1941. za dr. Antu Schwalbu vilu Schwalba (kbr. 80), koristeći elemente realizacije zagrebačkih arhitekata, ali i primorske tradicije.

Na južnoj strani Šetališta nije bila dozvoljena gradnja višestambenih kuća u nizu, već samostojeći objekti koji nisu mogli imati predvrt. Valentin i Marija Grgurić ovdje (kbr. 20) grade kuću 1940/41. Izvođač, a vjerojatno i projektant radova bio je zagrebački poduzetnik Stjepan Novak. Kuća Grgurić prema cesti ima dva kata, a prema moru sedam katova.

Ulica Janka Polić Kamova
Na sjevernoj strani ulice grade se višestambene zgrade, a južna padina ispod ulice s nesmetanim pogledom na more rezervirana je za gradnju vila.

Ispod željezničkog nasipa podignuta je najamna višekatnica (kbr. 41). Ambicioznije ostvarenje predstavlja najamna zgrada (kbr. 42). Obje su građene neposredno prije Prvoga svjetskog rata.

David Bunetta projektirao je 1932. trokatnicu trokrilnih i kasetiranih prozora i sa okruglim otvorima za prozračivanje izbi (kbr. 15), a u njenom produžetku gradi između 1933. i 1934. dvije trokatnice u vlasništvu Erminija Brozičevića.

Prva je bez rizalita, gdje su lođe i prozori povezani međuprostorima ispunjenim opekom (kbr. 13). Druga se odlikuje vrhunskom izvedbom, a stanje fasade, drvenarije i željezne ograde i danas su u izvrsnom stanju (kbr. 11).

Franjo Mattiassić, podrijetlom iz Trsta, projektirao je 1933. vilu Mikuličić (kbr. 52).

Kasnih tridesetih i početkom četrdesetih podignuto je još nekoliko trokatnica u nizu: dvije kuće Cuculić projektira David Bunetta (kbr. 45 i 47) i u produžetku kuća Josipa Hohnjeca i Danice Čekada (kbr. 43). Na pročeljima se izmjenjuju jednostavni balkoni i trokrilni prozori. U stražnjem dijelu su zajedničke praonice za stanare sa odvojenim boksovima.

Tridesetih godina 20. stoljeća na Sušaku se ističe kako narod iz domovinskog zaleđa pokazuje sve više ljubavi prema moru te bi im trebalo omogućiti što češći dolazak. Za tu namjeru trebalo je izgraditi novo prenoćište Dom Jadranske straže.

Zahvaljujući Oblasnom odboru Jadranske straže Sušak, Izvršnom odboru Jadranske straže Split i zauzimanju gradonačelnika Đure Ružića, Sušak je dobio materijalnu pomoć države za gradnju novog Doma (kbr. 32). Na dan polaganja kamena temeljca 31. listopada 1937. ugrađena je spomen-povelja kojem činu su bili prisutni predstavnici svih područnih ogranaka Jadranske straže, članstvo i podmladak, bratski odbori iz unutrašnjosti, odbori iz Savske banovine i ban Viktor Ružić.

Projektant Boren Emili osmislio je zgradu pod utjecajem kubizma usklađujući dva volumena koji se jedan na drugi nadovezuju s visinskim pomakom. Bujno zelenilo parka bilo je ujedno i zaštita od buke s okolnih prometnica i poveznica.

Tijekom talijanske okupacije Sušaka Dom je imenovan u Dom majke i djeteta, a pristupni mostić je natkriven. Nakon završetka Drugog svjetskog rata na Domu su izvršene radikalne predgradnje i nadogradnje čime je izmijenjen izvorni izgled. Danas Dom koristi Gradsko društvo Crvenog križa Rijeke.

Ulica Pećine
Giovanni Maria Curet početkom 20. st. izgradio je, a vjerojatno i projektirao, vlastiti ljetnikovac vilu Dworsky (kbr. 3). Na vili kontinentalnog izgleda osebujna je silueta južnog pročelja koju čini zabat pod zakošenim krovištem na dvije vode i bočna terasa iznad koje se diže toranj vidikovca. Pročelja su opremljena secesijskim ornamentom u žbuci, potkrovni je vijenac drven, stolarija i bravarija su secesijske, a ističu se vratnice dvorišnog ulaza od kovanog željeza.

Vila Preisler-Richtmann (kbr. 8) građena 1910. jednostavno je koncipirana, a pročelja raščlanjuju prozorski otvori raznih formi. Na zapadnoj i južnoj strani vile djelomično su postavljeni vitraji, a pročelni ornament sveden je na glatke prozorske okvire i klupčice. Krovna streha pokriva na rogovima u prepustu.

Godine 1930. Dagobert Müller naručuje kod Davida Bunette projekt jednokatne vile s visokim prizemljem i podrumom koja se već iduće godine uzdiže uz obalu mora, u susjedstvu kuće Miculinić-Richtmann i uvale Martinšćica.

Primorski način gradnje Boren Emili primijenio je kod vile dr. Nikole Bačića. Vila je izgrađena 1930. u susjedstvu vile Nade Dworski na Pećinama.

David Bunetta projektirao je 1931. visoku prizemnicu Marthe Gatti (kbr. 6). Ovdje je po prvi puta uveo asimetriju u bočnom uklapanju stambenog prostora na prvom katu.

U drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća Viktor Ružić angažirao je Davida Bunettu za projektiranje i građenje vile (kbr. 5) na terenu između vila Vilima Gattija i Dragutina Ciottija. Ovdje je 1938. podignuta dvokatna obiteljska vila u čijoj je izvedbi, zbog pritužbi kolega iz struke, Davidu Bunetti pomogao Niko Pletenac, ovlašteni graditelj iz Sušaka.

Vila ima trijem polukružnih lukova i obložena je kamenim klesancima. Za fasadu je korištena suha žbuka koja je zbog kvalitete i otpornosti na utjecaj mora tada bila najviše upotrebljavana. Okoliš je uređivan usporedo sa gradnjom vile zbog teško prohodnog terena na kojem je trebalo formirati terase i nasuti zemlju kako bi se omogućio pristup s ceste na višoj koti.

Jednokatnu vilu Ciotti (kbr. 4) sa suterenom projektirao je 1933. zagrebački inženjer Dragutin Švab. U projektiranju je primijenio koncept komponiranja iznutra prema van poštujući želje i potrebe naručitelja. Vila je izgrađena oko 1937.

Priredio i snimio: Marijan Matković

Rijeka, kolovoz 2018.

 

LITERATURA
1. Trsat od davnih do današnjih dana. Narodna čitaonica Trsat. Tipograf. Rijeka, 1982.
2. Povijest Rijeke. Izdavački centar Rijeka. Rijeka, 1988.
3. Moderna arhitektura u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1996.
4. Arhitektura secesije u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1998.
5. Arhitektura secesije u Rijeci-katalog objekata. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 1998.
6. Arhitektura historicizma u Rijeci. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2001.
7. LOZZI BARKOVIĆ, Julija. Secesija u arhitekturi Rijeke. Izdavački centar Rijeka, 2010.
8. LOZZI BARKOVIĆ, Julija. Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka. IK Adamić. Rijeka, 2015