Pećine su obalni pojas što se proteže od Brajdice do Plumbuma. Područje je izrazito strmo i klisurasto s obalnim pećinama po kojima je ovaj dio grada dobio ime.

Za razliku od planiranja izgradnje stambenih objekata, Sušak se što se tiče kupališta, do 1912. razvija pomalo stihijski s obzirom da nije postojao osmišljen program. Te godine poglavarstvo određuje općinski dio namijenjen turističkim potrebama, a ono se prostire od željezničkog nadvožnjaka na riječko-senjskoj cesti iznad Piramide s čije gornje strane seže do Talionice kovina i kemijskog obrta, a s donje strane do vrha Martinšćice. Prema jugozapadu granica je bila morska obala, a prema sjeveroistoku željeznička pruga. Iste godine prihvaćen je i novi Građevinski pravilnik za izgradnju užeg područja morskog kupališta Trsat-Sušak.

Ovim Pravilnikom propisano je kako se sve novogradnje na užem kupališnom području smiju graditi samo kao posebne zgrade u stilu ljetnikovaca, estetski osmišljenih pročelja i visine najviše do dva kata. Kuhinje i stanovi za osoblje su zasebni objekti smješteni iza vile. Pravilnik određuje prilagođavanje izgleda svratišta prema ostalim građevinama i njihova su se visina i prostranost mogle ograničiti. Neizgrađeni dijelovi pojedinih zemljišta su poravnati i pretvoreni u ukrasne vrtove. Razdjelni zidovi prema cesti morali su biti podignuti od kamena visine najviše do jednog metra, a ograda na njima od kovanog željeza. Prema susjednim česticama kameni zidovi mogli su biti visine do dva metra i ukrašeni bršljanom ili zimezelenim biljem. Svaki vlasnik čestice je o svom trošku položio rubni kamen za oblikovanje nogostupa.

Uz Građevinski pravilnik predložena je i Regulatorna osnova predjela s planom uređenja obalnog puta koja je 1913. dana na javni uvid. Primjedbe su dali obaloposjednici (Sablić, Galetović, Podhorsky, Sušanj, Wucsko, Mihelić, Gall i Sanatorij Pećine), po sebno na uređenje obalnog puta kojeg su smatrali nepotrebnim i neizvedivim čemu je u prilog išao klisurasti izgled terena. Većim dijelom obala nije bila šira od dva metra, a negdje javnog dobra i niije bilo jer su posjedi, zbog podsječene obale, nadvisivali spoj mora i kopna. Također, obalni posjednici pribojavali su se kako će obalni put lišiti privatna kupališta njihova smisla.

Iako je obalni put tehnički bio izvediv, bio je upitan s gospodarskog, a i postojeći propisi onemogućivali su otkup privatnog zemljišta. Predloženim projektom, navodno, se nije ulazilo u privatne posjede i samo se načelno tražila uspostava šetališta uz more do Martinšćice i s time vezanog pravilnika za izgradnju užeg područja morskog kupališta Trsat-Sušak. Posljedice trajnog sukoba interesa općine i privatnih posjednika osjećaju se još i danas, jer još uvijek ne postoji odgovarajuće šetalište uz more.

Odlukom Primorsko-goranske županije o usvajanju regionalnog programa uređenja i upravljanja morskim plažama na području Primorsko-goranske županije od 24. lipnja 2015, na području Pećina utvrđeno je šest (6) plaža kao polazna osnova i stručna podloga za izradu lokalnih programa uređenja i upravljanja morskim plažama na području grada Rijeke. To su plaže: Sablićevo, Vila Olga, Park hotel, Glavanovo, Ružićevo i Grčevo.

Do ovih plaža vode dugačke i strme stepenice. Obalnim putem povezane su plaže Vila Olga, Park hotel i Glavanovo te Ružićevo i Grčevo.

Valja napomenuti kako je u Ulici Pećine dozvoljeno zaustavljanje samo osobnih vozila stanara, vozila KD Čistoće i interventnih vozila. O zabrani je postavljen prometni znak na raskrižju sa Ulicom Šetalište Trinaeste divizije kod kućnog broja 118.

U popisu nisu navedene plaže Brajdica (za pse – do privođenja prostora namjeni sukladno urbanističkim planovima), Križić i Srebrena (bivša Vila Marija).

Priredio i snimio: Marijan Matković
Rijeka, srpanj 2018.

Izvori:
1. LOZZI BARKOVIĆ, Julija. Secesija u arhitekturi Rijeke. Izdavački centar Rijeka, 2010.
2. Primorsko-goranska županija. Odluka o usvajanju regionalnog programa
uređenja i upravljanja morskim plažama na području Primorsko-goranske
županije od 24. lipnja 2015.