Na području Pećina postavljeno je nekoliko spomen obilježja koja nas podsjećaju na nekadašnja vremena i osobe.

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 6
Na ovoj  lokaciji postavljena je 1972. spomen ploča u sjećanje na zatvaranje Josipa Broza na Sušaku u srpnju 1927.
Na zahtjev žandarmerije sa Sušaka zagrebačka policija uhapsila je 14. srpnja 1927. Josipa Broza, a istoga dana uhapšen je i dr. Miroslav Delić, liječnik zagrebačke bolnice Sv. Duh, koji je prije radio u sanatoriju u Kraljevici. Obojica su uhapšeni pod optužbom za širenje komunizma. Nakon hapšenja Broz i Delić sprovedeni su na Sušak, a sa Sušaka 16. srpnja u Bakar.
Osim zagrebačkih novina Novosti, Jutarnji list i Obzor, o hapšenjima je pisao i sušački Novi list (16. srpnja 1927, broj 52, god. IV) pod naslovom Hapšenja komunista u Primorju.

Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892 – Beograd, 1980) – hrvatski političar i državnik.
Prije Prvoga svjetskog rata radio je kao metalski radnik u Zagrebu i inozemstvu. U ratu je zarobljen 1915. na ruskoj fronti.
Godine 1920. vraća se u zemlju i postaje članom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Na tzv. bombaškom procesu 1928. osuđen je na pet godina robije koju odslužuje u Lepoglavi i Mariboru. Generalnim sekretarom KPJ postaje 1938. Nakon napada Njemačke na Jugoslaviju 6. travnja 1941. organizira ustanak i postaje vrhovnim zapovjednikom Narodnooslobodilačke vojske.
Poslije završetak Drugoga svjetskog rata usredotočio je vlast u svojim rukama. Godine 1948. odupro se nastojanju J. V. Staljina da podredi Jugoslaviju interesima SSSR-a. Na unutarnjem planu poticao je politiku samoupravljanja, a na vanjskom nesvrstavanja, kojemu je bio jedan od osnivača. Političkim čistkama 1971. i 1972. prekinuo je proces demokratizacije u Hrvatskoj i Srbiji i učvrstio je vlastiti kult ličnosti. Ustavom iz 1974. pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama, a uvođenjem kolektivnog rukovođenja zemljom spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.
Njegov pogreb okupio je najznačajnije svjetske državnike.

STUBE TRINAESTORICE STRIJELJANIH vjerojatno su podignute 1933. kada je započela i gradnja ulice Janka Polić Kamova (tada Istarska ulica). Stube povezuju ulice Janka Polić Kamova i Šetalište Trinaeste divizije.
Na stubama su Nijemci 10. ožujka 1945. u znak odmazde za dvojicu ubijenih policijskih agenata strijeljali trinaest rodoljuba: Anton Baffo (Sušak, funkcionar NOP-a na Sušaku i borac NOVH-a), Rudolf Džodan (Sušak), Mirko Kancianić (Bregi), Josip Lovrić (Crikvenica), Josip Perhat (Jadranovo), Anton Pičuljan (Banjol), Antun Polonio (Vrbnik), Dušan Svadlinac (Opatija), Anton Sergo (Bregi), Antun Šarar (Grižane), Rudolf Tomšić (Rijeka), Ottavio Valić (Rijeka) i Alfredo Zustović (Rijeka).
Na mjestu strijeljanja podignut je 1984. spomenik, rad prof. Zvonimira Pliskovca.

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 19
U zgradi na ovoj adresi rođena je Marija Kozulić te su 2012. povodom 160. obljetnice njena rođenja Župa Svete Obitelji i Družba sestara Presvetog Srca Isusova postavili spomen-ploču.

Marija Krucifiksa Kozulić (Sušak, 1852 – Rijeka, 1922) – osnivateljica karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica autohtone hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.
U Rijeci je završila Djevojačku školu kod sestara benediktinki i Glazbenu školu. Obitelj je 1879. preselila u Trst gdje se Marija Kozulić angažira u radu udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova.
Nakon smrti brata Josipa 1885. Marija Kozulić se uključila u apostolski rad zbog čega u Gorizi upisuje učiteljsku školu Instituto Magistrale di Gorizia.
Marija Kozulić vratila se u Rijeku nakon deset godina gdje je 1. listopada 1895. utemeljila karitativnu ustanovu Zavod Presvetog Srca Isusova, a deset dana kasnije i dječji vrtić Meden u tadašnjoj ulici Via Pomerio.
U samostanskoj kapeli zavoda Marija Kozulić i četiri sestre primile su 8. svibnja 1904. iz ruku riječkog kapucina Bernardina Škrivanića redovničko odijelo i položile zavjete. Tom prigodom Marija Kozulić uzela je redovničko ime Krucifiksa.
Zbog potrebe za novim prostorom Zavoda, Marija Kozulić pokrenula je izgradnju zgrade čija je gradnja završena 1907.
Na zamolbu Vladimira Nazora, ravnatelja dječjeg doma u Crikvenici, pet sestara odlazi u svibnju 1920. na rad u ovu ustanovu. Nešto kasnije iz matične riječke kuće tajno odlazi još pet sestara što je tada, već teško bolesnu Mariju Krucifiksu, teško pogodilo.
Marija Krucifiksa sahranjena je na groblju Kozala uz prisustvo mnogih štovatelja.

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 21
Ödön von Horváth (Sušak, 1901 – Pariz, Francuska, 1938) – austrijski književnik.
Rodio se u vili viteza Vjekoslava Cosulicha (danas: Šetalište Trinaeste divizije 21).
Studirao je germanistiku u Münchenu.
Za Priče iz bečke šume primio je 1931. visoko cijenjenu Kleistovu nagradu. Dolaskom Hitlera na vlast 1933. njegovi kazališni komadi nestaju sa pozornica te odlazi u Beč, a 1938. u Pariz gdje je poginuo nesretnim slučajem. Sahranjen je na groblju St. Ouen na sjeveru Pariza.
Njegova djela su izrazito socijalno-kritička, osobito o pojavi diktatorske vladavine. Gorkim humorom prikazivao je zloćudne oblike malograđanštine i provincijalizma.
Vrijednost njegova pisanja prepoznata je tek potkraj 20. st.

Djela:
• 1923. – prvi igrokaz Ubojstvo u Mobrengasse
• 1929. – kazališni komad Žičara
• 1930. – prvi roman Vječni malograđanin i pučki komadi Talijanska noć i
Priče iz bečke šume
• 1931. – pučki komad Kazimir i Karolina
• 1932. – pučki komad Vjera ljubav ufanje
• 1933. – komedija Nepoznati iz Seine i šaljivi igrokaz Tamo-amo
• 1936. – Don Juan se vraća iz rata, Figarova rastava, Najmlađi dan, Selo bez muškaraca i
Mladež bez Boga
• 1937. – posljednja djela: Komedija jednog potresa (kazališni komad) i Dijete našeg doba  (roman)
• 1938. – nakon smrti pronađene su bilješke za roman Zbogom Europo

Prigodom riječke premijere Priča iz bečke šume postavljena je 9. veljače 1996. kod ulaza na sjevernoj strani rodne kuće spomen-ploča u čast velikom dramatičaru sa ovim natpisom:

Rođen sam u Rijeci na Jadranu… / Ich bin geboren in Fiume an der Adria…
Ödön von Horváth / Austrijski književnik / Sušak 1901 – Pariz 1938
Podigoše 9 II 1996 dobrotom Austrijskoga kulturnog instituta Zagreb
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka
Hrvatsko-Austrijsko društvo Rijeka

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 25
Kod ulaza u osnovnu školu Pećine postavljena je 1952. spomen ploča u spomen palim borcima – đacima ove škole.

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 39
Na ovoj današnjoj adresi u kući Karmen Kovačić u drugoj polovici listopada 1941. Mira Šegota organizirala je sastanak na kojem je osnovan prvi odbor žena na Sušaku. Odbor su činile Mira Šegota (predsjednica), Vlatka Babić, Danica Majstorović-Bela, Tončka Vignjević, Pepica Babić, Berta Mičetić i Jelka Možina.
Time je započeo organizirani rad među ženama Sušaka.
Okružnicom broj 4 Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 4 od 6. prosinca 1941. kao oblik okupljanja žena ustanovljena je Antifašistička fronta žena (AFŽ).

ŠETALIŠTE TRINAESTE DIVIZIJE 75
Na stotu godišnjicu rođenja Janka Polić Kamova građani Rijeke postavili su spomen-ploču u blizini kuće u kojoj su se rodili i njegova braća Milutin i Nikola.

Milutin Polić (Sušak, 1883 – Rijeka, 1908) – hrvatski skladatelj.
Glazbom se počeo baviti tek u dobi od 15 godina.
Bio je djelom samouk, a privatno je učio kod F. S. Vilhara, a zatim je od 1903. do 1905. pohađao Glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Studij kompozicije upisao je 1906. na venecijanskom Konzervatoriju Benedetto Marcello, ali je prekinut preranom smrti uslijed teške bolesti.
Pisao je za različite izvoditeljske sastave, a najbrojnije su mu vokalne skladbe.
Od 50-tak kompozicija sačuvana je samo 21.
U početnim djelima osjeća se utjecaj romantizma, dok je u kasnijim djelima vidljiv odmak prema glazbenoj moderni.
Njegovo najpoznatije djelo je Fantastična suita.

Janko Polić Kamov (Sušak, 1886 – Barcelona, 1910) – hrvatski književnik.
Gimnaziju je pohađao u Rijeci i Senju, ali je izbačen zbog neposluha te školovanje nastavlja 1902. u Zagrebu, gdje se preselila obitelj.
Bio je sudionik proturežimskog pokreta te je tri mjeseca proveo u zatvoru.
S glumačkom družinom putovao je po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U kratko vrijeme umiru mu roditelji, dvije sestre i brat, a i sam je bolovao od upale pluća. Neko vrijeme boravio je u Italiji, a u proljeće 1909. odlazi u Španjolsku, gdje umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni. Pokopan je u sirotinjskoj grobnici bez imena.
Kamov se najprije javio u novinama (Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila), tekstovima sa svojih putovanja.
Godine 1907. objavio je u vlastitoj naknadi zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te drame Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. U njima je progovorio protiv lažnog morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam.
Većina Kamovljevih djela objavljivana je tek nakon njegove smrti: novela Ćaskanja (1914), kritika Novele i eseji (1938), a roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909, u cijelosti je objavljen tek 1957.
S njegovim djelom u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.
Pseudonim Kamov izabrao je po biblijskom liku Kama, starozavjetnom Noinom sinu.

Nikola Polić (Sušak, 1890 – Volosko, 1960) – hrvatski pjesnik.
Kao dječak preselio se u Zagreb gdje je pohađao gimnaziju i graditeljsku školu. Kasnije je na Sušaku bio ravnatelj Gradske biblioteke.
Pjesme je počeo objavljivati rano i to u krugu oko A. G. Matoša. Godine 1914. uvršten je u zbirku Hrvatska mlada lirika. Pjesme mu se odlikuju muzikalnošću i impresionističkim simbolizmom, a vezane su uz zagrebačke krajolike, simbolističke i pasatističke motive te ugođaje prolaznosti. Ljubo Wiesner njegovu je poeziju u pozitivnom smislu ocijenio kao klavirsku liriku.
Prvu zbirku pjesama, Jučerašnji grad, objavio je tek 1936. Slijede zbirke Pjesme (1951) i Nad ukočenim gradom (1961).
Osim pjesama pisao je feljtone (Marginalia, 1921), eseje, glazbene kritike i novele (Fortunatov utorak, 1930).
Sabrana djela objavljena su mu u tri knjige 1989-91: Sušačke subote, Pjesme i Zagrebačke šetnje.

PARK NIKE KATUNARA projektirali su 1951. Zdenko Kolacio i Zdenko Sila. Oblikovan je u suvremenom pejsažnom stilu, a zbog izloženosti bure zasađeno je otpornije bilje (crni bor, zimzeleni crveni glog, lovor višnje, brnistra, crnika i dr.).
U parku je 3. lipnja 1980. postavljena kamena lanterna, dar prijateljskog japanskog grada Kawasakija.
Lanterna je rad majstora kamenorezaca, visoka je tri metra i teška šest tona.
Ispred nje su postavljene dvije mramorne ploče: jedna s urezanom posvetom tadašnjeg gradonačelnika Kawasakija, Saburo Itoa, na kojoj uz potpis piše Gradovi prijatelji i druga s natpisom U znak prijateljstva ovu spomen lanternu darovao je Rijeci grad Kawasaki Japan.

ULICA JANKA POLIĆ KAMOVA 39
U spomen na Niku Katunara koji je živio na ovoj adresi Savez boraca postavio je 1952. spomen-ploču.
Celestin Katunar-Niko (Sušak, 1926 – negdje u Istri, 1944) pripadnik antifašističkog pokreta.
Nakon okupacije Sušaka 1941. uključio se u narodnooslobodilački pokret.
Sa ostalim mladima članovima prikupljao je materijal za borce, prenosio tiska i vrlo brzo postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Zbog svojih sposobnosti i rada izabran je za sekretara Mjesnog komiteta SKOJA-a, a uskoro postaje i članom Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Sušak.
U trenutku smrti obnašao je dužnost političkog sekretara Oblasnog komiteta SKOJ-a za Istru.

ULICA JANKA POLIĆ KAMOVA 8
Dio grada poznat kao Piramida dobio je ime po istoimenom spomeniku podignutom na mjestu odvajanja ceste Doroteja od Karolinske ceste.
Cesta Doroteja puštena je u promet 1833. Sagrađena je kao pristupna cesta za Lazaret Sv. Franje u Martinšćici. Nazvana je po Mariji Doroteji, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa.
Na spomeniku su dva natpisa na slavu cara Franje I, nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja. U slobodnom prijevodu oni glase:

Kolna cesta nazvana Marija Dorothea po imenu najbolje supruge presvijetlog palatina Kraljevine Ugarske, nadvojvode austrijskog, Josipa.

1833, veličanstveni Franjo I, koji drži žezlo Ugarske, nadvojvoda Palatin Josip, Franjo od Ürmenyja guverner ugarskog Primorja ovu cestu i zavod prema kojemu ona vodi zajednički podigoše.

Kod Piramide bio je i carski miljokaz s uklesanim natpisom: Karolina po zapovijedi uzvišenog Karla VI. velikog cara od ove Rijeke do Kupe 60000 milja dokučila.

Izgradnjom prometnica na Sušaku ovaj je spomenik nekoliko puta mijenjao lokaciju da bi danas bio smješten kod zgrade u Ulici Janka Polić Kamova 8 (nekadašnja kuća Gaber).

Priredio i snimio: Marijan Matković
Rijeka, kolovoz 2018.

Literatura

Šetalište Trinaeste divizije 6
1. Hrvatski opći leksikon. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1996.
2. GOLDSTEIN Ivo i GOLDSTEIN Slavko: Tito. Zagreb, Profil, 2015.

Stube trinaestorice strijeljanih
1. MATOVINOVIĆ, Izidor. Pola stoljeća ”Orijenta”. Rijeka, Tipograf, 1970.
2. BUTOROVIĆ, Radule. Sušak i Rijeka u NOB. Rijeka, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, 1975.
3. GRGURIĆ, Mladen. Riječke škale / Scalinate fiumane. Rijeka, Muzej grada Rijeke, 1991.

Šetalište Trinaeste divizije 19
1. MODRIĆ, Bernardin: Priča o Mariji Krucifiksi Kozulić. Sušačka revija, XI/2003, br. 42-43, str. 133-138

Šetalište Trinaeste divizije 21
1. Sušačka revija, br. 13, godina IV/1996, str.43-51
2. Hrvatska enciklopedija. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.

Šetalište Trinaeste divizije 25
1. MATOVINOVIĆ, Izidor. Pola stoljeća ”Orijenta”. Rijeka, Tipograf, 1970.

Šetalište Trinaeste divizije 39
1. BUTOROVIĆ, Radule. Sušak i Rijeka u NOB. Rijeka, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, 1975.

Šetalište Trinaeste divizije 75
1. Hrvatska enciklopedija. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2006.

Park Nike Katunara
1. GRGURIĆ Mladen, TRKULJA Milica, SABLJIĆ-BUTORAC Nada. Parkovna baština Rijeke. Rijeka, Muzej grada Rijeke, 1996.
2. Novi list, LXIV/2010, br. 20.348, str. 17.

Ulica Janka Polić Kamova 39
1. GIRON Anton i STRČIĆ Petar. NOB i socijalistička revolucija. Zagreb, Školska knjiga, 1975.

Ulica Janka Polić Kamova 8
1. MATEJČIĆ, Radmila. Kako čitati grad. Rijeka, Naklada Kvarner, 2013.

Skip to content