Dragutin Haramija

Rođen je 1923. u Čavlima, u imućnoj trgovačkoj obitelji. Pohađao je građansku školu na Sušaku, u koji je svakodnevno išao iz Čavala pješice. U 16. godini ostaje bez oca, pa sa starijim bratom počinje uzdržavati obitelj. Početkom Drugog svjetskog rata pridružuje se antifašističkom pokretu kao borac Primorsko–goranske divizije.

Nakon rata završio je Pravni fakultet u Zagrebu i obnaša niz istaknutih dužnosti. Zamjenik je republičkoga javnog tužitelja i okružni javni tužitelj za grad Zagreb te podsekretar u Državnom sekretarijatu za pravosuđe i upravu Narodne Republike Hrvatske (1954. –1963.).

Predsjednik je Skupštine Kotara Rijeka (1963.–1965.), potom predsjednik Skupštine općine Rijeka. Predsjednik je Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (1969. – 1971.) i član Predsjedništva CK SKH. Kao prvi čovjek hrvatske Vlade, pokrenuo je 1970. izgradnju autoceste od Zagreba prema Karlovcu, u želji da se Hrvatska adekvatno poveže s Rijekom i Splitom. Iste godine potpisao je s predstavnicima SR Slovenije sporazum o gradnji nuklearne elektrane Krško.

Provodio je liberalnu ekonomsku politiku i zalagao se za ekonomsku neovisnost Hrvatske. Kao član reformskog krila SKH, Haramija je sljedeće godine primoran na ostavku, u sklopu obračuna s pripadnicima Hrvatskog proljeća, te umirovljen. Sljedećih 20 godina živio je izvan očiju javnosti. Godine 1990., zajedno s ostalim „proljećarima“, izašao je ponovo na javnu scenu kao jedan od osnivača i član Predsjedništva Hrvatske narodne stranke. Preminuo je 2012.