Slavko Linić

Rođen je 1949. u Mikeljima, pored grada Grobnika. Diplomirao je na riječkom Ekonomskom fakultetu 1973. godine. Raditi je počeo u Brodogradilištu Viktor Lenac, slijede zaposlenja u tvrtkama Gradšped i Kvarnertrans. Potom prelazi u Rafineriju nafte Rijeka, gdje je od 1979. do 1990. rukovoditelj Financijsko-računovodstvene službe. Rafinerija u tom razdoblju niže goleme financijske minuse zbog državne kontrole cijena naftnih derivata, što dovodi do Rafinerijine tužbe jugoslavenske vlade.

Premda je bio dugogodišnji član SKJ, potom SDP-a, Linić je izbjegavao partijske funkcije, što će kasnije objasniti izjavom da ga zanima jedino profesionalna karijera. Devedesetih godina ipak se odazvao zovu politike. Preuzima dužnost predsjednika Izvršnoga vijeća Skupštine Općine Rijeka, od 1990. do 1993., potom i dužnost gradonačelnika.

Promovira koncept grada-poduzeća. Vodeći Rijeku u iznimno teškom, ratnom razdoblju, kada je ujedno bio rukovoditelj Kriznog štaba, uspio je s JNA postići dogovor o njezinu mirnom odlasku iz grada. Time je Rijeku sačuvao od žrtava i razaranja. Godine 1997. izabran je za saborskog zastupnika, što se nastavilo i u nekoliko sljedećih mandata.

Potpredsjednik je Vlade zadužen za gospodarstvo od 2000. do 2003., a ministar financija od 2011. do 2014. godine. Za vrijeme njegovog mandata hrvatska brodogradilišta se privatiziraju i uvodi fiskalizacija računa. I na gradskoj i na državnoj razini, Linić je Grobničanin temperamentnih istupa, što prate burne reakcije oponenata.