Kratka povijest grada

Najstariji tragovi ljudske prisutnosti na današnjem području Rijeke potječu još iz doba paleolitika i neolitika, a ostaci pretpovijesnih gradina (Solin iznad Martinšćice, Trsatski brijeg i Veli vrh – Gradišće iznad Rječine) iz brončanog i željeznog doba.

Takvo je naselje dominiralo Riječkim zaljevom te osiguravalo luku i u doba života Ilira (Liburna).

Rimljani pomiču centar života bliže moru, na desnu stranu utoka Rječine u Jadran, na mjestu današnjeg Starog grada. O urbanoj razini rimske Tarsatice svjedoče brojni arheološki nalazi (temelji rimskih bedema, zidova zgrada, ostaci termi, rimskog vojnog zapovjedništva).

Takvim smještajem na blago položenoj padini, s uskim obalnim pojasom, izdašnim izvorima pitke vode, zaklonjenim zaljevom s prirodnim obilježjem luke, ovaj je grad imao sve predispozicije da se razvije u važnu luku i trgovački grad.

Flumen Sancti Viti – Rijeka Svetog Vida

To je potaklo novodoseljeno slavensko stanovništvo, Hrvate, da zauzmu Tarsaticu i otpočnu formirati novo naselje. Prva izvorna vijest o srednjevjekovnom naselju potječe iz prve polovine XIII. st., no tada se u povijesnim izvorima pojavljuju dva naselja:

  • Trsat, na brijegu na lijevoj strani Rječine, na mjestu liburnskog naselja Tarsate i
  • Rijeka, na obali, na mjestu rimske Tarsatice.

Tadašnja je Rijeka utvrđeni gradić, zbijen unutar zidina s nekoliko obrambenih kula podijeljen na dva dijela: u gornjem je srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida (otuda naziv Flumen Sancti Viti) i donje pučko, trgovačko i obrtničko naselje među čijim je žiteljima uobičajen naziv Rika ili Rijeka.

Na početku i potkraj XIV. st. Rijeka je u posjedu Devinske gospode, knezova Krčkih (potonji Frankopani), nakon toga u posjedu obitelji Walsee, a od 1466. Habsburgovaca. Tada je Rijeka imala oko 3000 stanovnika.

Znatan ekonomski procvat počeo je u XVI. st. uz trgovinu željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom. U XVI. st. u gradu djeluje i tiskara s hrvatskim pismom – glagoljicom.
Tada na lijevoj obali Rječine ispod naselja Trsat još nema naselja (Sušak), ono se formira tek u XVIII. stoljeću.

Zlatno doba riječke trgovine naglo slabi u drugoj polovici XV. st.
Česte turske provale prekidaju prometne putove, kao i ratovi pretendenata na mađarsko prijestolje, te dugotrajni sukobi uskoka s Mlečanima.

Smirivanje ratnih prilika započinje u drugoj polovici XVII. st.
Dolazak isusovaca u Rijeku, te osnivanje njihove gimnazije znatno unapređuje prosvjetno-kulturni život uz jačanje romanstva na uštrb hrvatskog jezika i glagoljice.

Značajnu prednost riječka privreda počinje stjecati u XVIII. st. Tada je car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom, ali uskoro ojačala Mađarska kao dio Habsburške Monarhije počinje na Rijeku gledati kao svoj izlaz u svijet.

Na prijelazu iz XVIII. i XIX. st. Rijeka je pod francuskom upravom, a nakon toga opet pod Austrijom.

Burno XX. stoljeće

U građanskoj revolucionarnoj 1848. grad je uključen u Bansku Hrvatsku te ban Josip Jelačić postaje guvernerom Rijeke. Borba za Rijeku između Hrvatske i Mađarske sve se više zaoštrava, a Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. tzv. “riječkom krpicom” utvrđen je provizorij prema kojemu Rijeka dolazi pod neposrednu upravu. Ona ju ubrzano razvija u svoj najveći pomorsko-lučki emporij.

Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, Rijeka i Sušak su dio Države SHS sa sjedištem u Zagrebu, ali je ubrzo okupirana od Kraljevine Italije.

S obzirom da Italija ranije nije tražila Rijeku, već ju je prepuštala Hrvatskoj, nastupa prijelazno razdoblje: okupacija Gabriela D’annunzia 1919. te Slobodna Država Rijeka 1920., da bi 1924. ipak pripala Italiji.

Rijeka ubrzano gospodarski propada i postaje periferni gradić. Sušak je uključen u sastav Kraljevine SHS sa sjedištem u Beogradu i ubrzano raste s osloncem na široko zaleđe.

Rijeka je, uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu te je u Drugom svjetskom ratu dio antifašističke fronte.
Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine Rijeku i Sušak okupiraju Nijemci i drže do 3. svibnja 1945. kad je grad oslobođen.

Zaključcima mirovne konferencije u Parizu 1947. godine, Rijeka je ponovo vraćena matici zemlji Hrvatskoj u okviru države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u grad Rijeku, koji se ubrzano razvija u raznim područjima.

Nakon obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke socijalističke Jugoslavije.

U industrijskoj strukturi obnavljaju se tradicionalne riječke industrije: brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte, proizvodnja brodskih uređaja i motora, koksara, industrija odjeće, hidroelektrane i termoelektrane. Tu je razvoj brodarskih poduzeća, a sjecište pet magistralnih cestovnih prometnih pravaca prema Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Puli i Zadru te željezničke pruge osiguravaju Rijeci razvoj tercijarnog sektora.

Ekspanzivan društveno-ekonomski razvoj povećao je i broj stanovnika. Tada Rijeka s okolicom ima oko 200.000 stanovnika. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte Zapadne Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar). Od početka šezdesetih godina izgrađuju se nove gradske četvrti, jačaju prigradska naselja.

Ukratko, krajem XX. st. Rijeka je razvijeno urbano i industrijsko središte kao i središte raznih razvojnih inicijativa koje igraju važnu ulogu u ukupnom razvoju Republike Hrvatske. Postaje sjedište novoosnovane Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te sveučilišta.

Razdoblje Domovinskog rata

Hrvatske težnje za brzim približavanjem demokratskom i liberalnom obzoru zapadnog svijeta dovele su i do temeljitih promjena državnog i društvenog sustava.

Iako u Rijeci nije bilo oružanih okršaja kao dijela Domovinskog rata, posljedica rata je stagnacija gospodarstva, preusmjeravanje na ratnu proizvodnju, pomoć u opskrbi bojišta širom Hrvatske.

Mnoštvo je riječkih dragovoljaca na hrvatskim bojišnicama. Rijeka smješta i brine o mnoštvu prognanih iz ostalih dijelova Hrvatske.

Demokratske promjene i okretanje tržišnom gospodarstvu dovode do znatnih promjena – buja političko-stranački život, započinju ulaganja privatnog kapitala u razvoj gospodarstva, u tijeku je pretvorba društvene imovine, što je rezultiralo i velikim brojem nezaposlenih, a Rijeka postaje središte Županije primorsko-goranske.

Od 1993. godine, nakon donošenja Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastali su gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica te općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana.

Time administrativne granice Grada Rijeke obuhvaćaju površinu od 44 km², a prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Rijeka ima 128.384 stanovnika.

Rijeci je 24. ožujka 2016. dodijeljena prestižna titula Europske prijestolnice kulture 2020., i to za program “Luka različitosti”, čiji je cilj stvoriti grad kulture i kreativnosti za Europu i budućnost.